Ivo Andrić jeste bio Hrvat, jeste bio bosanskohercegovački književnik i jeste pisao na srpskom jeziku. Tom logikom Ivo Andrić se može uvrstiti u pisce koji su pisali na srpskom jeziku. Ali, ta logika se onda mora primjeniti na sve, a ne samo na Andrića. Po toj logici čitava plejada pisaca koji su pisali na bosanskohercegovačkom, crnogorskom ili hrvatskom jeziku ne može biti uvrštena u izdanje pisaca srpskog jezika
Piše: Nenad Pejić | Radio Slobodna Europa
U nekoliko navrata su me čitatelji na ovom blogu optuživali da ja pronalazim sve što ne valja u Srbiji i samo o tome pišem.
Možda će ovo biti još jedna prilika za takve optužbe ali ima stvari koje hroničar ne može i ne smije zaobilaziti i propuštati.
Naime, Matica srpska je objavila prvo kolo edicije “Deset vekova srpske književnosti” – poduhvat koji bih uvijek podržao jer nam je na “našim” prostorima daleko previše primitivizma i politike, a premalo kulture i lijepe riječi.
I ništa nebi bilo sporno da u tom kolu ne postoji i treći svezak koji obrađuje “Poeziju Dubrovnika i Boke Kotorske” !?
Dubrovačka renesansna poezija, na primjer, Ivan Gundulić i Marin Držić su tako progalšeni sprskim piscima!?
Na pitanje zašto, stiže odgovor od autora edicije. Glavni i odgovorni urednik Miro Vuksanović kaže da je poštovano pravilo da bude zastupljena književnost pisana na srpskom jeziku na svim njegovim “oblicima” i narječjima! Tako je u ediciju ušla poezija baroka i renesanse pa će po toj logici svoje sveske imati i Ivan Gundulić i Marin Držić, kaže glavni urednik ove edicije Matice srpske.
Drugim riječima ono što je hrvatski i crnogorski jezik – to je u stvari jedan oblik srpskog, jedno njegovo narječje.
Možda neko misli da se takva otimačina tuđe kulture i tuđe baštine nije nikad događala – ali primjeri govore suprotno.
Ivo Andrić se u medijima Srbije definira kao srpski pisac, Meša Selimović također. Ivo Andrić jeste bio Hrvat, jeste bio bosanskohercegovački književnik i jeste pisao na srpskom jeziku. Tom logikom Ivo Andrić se može uvrstiti u pisce koji su pisali na srpskom jeziku. Ali, ta logika se onda mora primjeniti na sve, a ne samo na Andrića. Po toj logici čitava plejada pisaca koji su pisali na bosanskohercegovačkom, crnogorskom ili hrvatskom jeziku ne može biti uvrštena u izdanje pisaca srpskog jezika.
Logika je međutim jedno, a politika nešto posve drugo. Pa će onda uzeti Hrvata koji je pisao na srpskom i proglasiti ga sprskim piscem, pa će onda uzeti Srbina koji je pisao na crnogorskom ili bosanskom, pa i njega proglasiti srpskim piscem, a evo sad, sad se i Hrvati koji pišu na hrvatskom, ili još preciznije na dubrovačkom narječju hrvatskog jezika isto proglašavaju Srbima.
Već je reagiralo i ministarstvo kulture Hrvatske, iz BiH ne reagira niko jer tamo neki nepismeni ljudi na vlasti tvrde da je Andrić pisao ružne stvari pisao o Bosni i Hercegovini i slikao Bošnjake u negativnom kontekstu pa se lako odriču jedinog nobelovca.
Njihova je glupost jednaka gluposti objavljivanja hrvatskih pisaca u ediciji srpske književnosti.
Glupost je međutim jedno, politika posve drugo. Jer ako jedna politika podržava glupost tada glupost dobija legitimitet i dobija novo, političko ime – otimačina.
Ako je jezik Dubrovačke renesanse bio narječje srpskog jezika onda se time negira hrvatski jezik, dakle, negira se nacija koja govori tim jezikom. Tako je i nedavno uhapšeni Božidar Vučurević govorio da je Dubrovnik srpski grad!
Tako je i Karadžić govorio, da je srpska zemlja tamo gdje je srpski grob.
Tako je i Miloševic stvarao Veliku Srbiju gdje god da su živjeli građani srpske nacionalnosti.
Samo me zanima kako to da država kojoj su puna usta o ravnopravnosti u regionu, o dobrosusjedskim odnosima, o poštivanju granica – izdvaja državna sredstva da podrži projekte koji su suprotni toj istoj zvanično proklamovanoj politici.
Ili, u stvari, i nisu!
