Narodi koji ne poznaju svoju prošlost osuđeni su na ponavljanje grešaka iz nje

Kada su se u “Katoličkom tjedniku” počele objavljivati stare kršćanske molitve koje polako padaju u zaborav ustanovljeno je da je to jedan neiscrpan rudnik. Dugovječni “rudar” na tom području je prof. dr. sc. Marko Dragić, koji je skupio i objavio nekoliko zbirki starih molitava. Prof. Dragić predaje na Filozofskom fakultetu u Splitu, gdje je bio i pročelnik Odsjeka za kroatistiku, te predsjednik Etičkoga povjerenstva. Gostujući je profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, mentor je na poslijediplomskom studiju Hrvatska kultura i civilizacija te Kroatistici na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zbog svojeg predanog rada i zalaganja te uloge u Domovinskom ratu odlikovan je nekoliko puta. Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je Redom hrvatskoga trolista, Spomenicom domovinske zahvalnosti i Spomenicom Domovinskoga rata. Njegov lik i djelo uvršteni su u enciklopedije: Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine; Biografska enciklopedija vodećih ličnosti Hrvatske, ali i u mnogobrojne leksikone.

Poštovani prof. Dragiću, otkud se i kada javila ideja za skupljanjem starih molitava, pjesama i priča?

– “Za bosansko dijete mitovi i legende imaju moć majčinog mlijeka, nešto tajanstveno i stravično, što postojanje nosi sa sobom, ulazi u nas u obliku drevnih predaja”, napisao je Ivo Andrić. Još od djetinjstva divio sam se životu, razgovorima i pričama starijih žena i ljudi. Divio sam se sviranjima na drevnim instrumentima i pjesmama kroz rodnu Ramu. Tako sam i ja rano počeo svirati na nekoliko instrumenata. Odlaskom na studij (1976.) i slušajući kolegij Narodna književnost odlučio sam zapisivati i sakupljati duhovnu baštinu. Od tada činim i dovijeka ću činiti sve kako bih što više tradicijske kulturne baštine otrgnuo zaboravu. Baveći se znanstvenim radom spoznao sam neizmjernu vrijednost tradicijske kulture. Na značaj kulturne baštine ukazivali su najveći svjetski umovi, od starozavjetnih pisaca do naših dana. Paradigmatske su rečenice svetoga Pavla: “Prema tome, dakle, braćo, budite postojani i držite predaje kojima smo vas poučili bilo usmeno, bilo pismom! Naređujemo vam, braćo, u ime Gospodina, Isusa Krista, da se klonite svakoga brata koji neuredno živi i ne drži se predaje koju ste od nas primili.” Poticajne su i riječi Augusta Šenoe “… al dobro je da narod sam zaviri u dušu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prošlost vazda zrcalom sadanjeg doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgriješio i posrnuo, gdje li se proslavio i podičio. To neka mu je naukom za buduća vremena.”

Na značaj tradicijske baštine ukazao je i sveti otac Ivan Pavao II. kazavši: “U ovim je krajevima, u kojima su se stoljećima susretali različiti svjetonazori, potrebno nastaviti zajedničko zalaganje za kulturu, ne upadajući u neplodna suočavanja, nego gajeći poštivanje i pomirbu. To pak ne znači da se zbog toga valja odreći vlastitog identiteta i kulture. Korijeni, baština i identitet svakog naroda, u svemu što im je istinski ljudsko predstavljaju bogatstvo za međunarodnu zajednicu.”

Duša tilu besidila prva je zbirka katoličke usmene lirike koju ste objavili 1997. Koliko ste do sada materijala objavili?

– Nevjerojatno je da je to prva objavljena zbirka starinskih molitava. U toj je knjizi stotinu dvadeset molitava koje sam zapisivao od studentskih dana diljem Bosne i Hercegovine, a ponajviše u rodnoj Rami. Objavio sam deset znanstvenih i stručnih knjiga te po jedan fakultetski udžbenik i priručnik. U tridesetak uglednih časopisa te dvadesetak monografija i zbornika u: Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Poljskoj i Rusiji objavio sam šezdesetak znanstvenih, desetak stručnih radova te više od stotinu popularnih radova, među kojima je nekoliko nastupa na televizijskim i radijskim postajama. Golem je materijal kojim raspolažem i koji ću publicirati u budućim znanstvenim radovima. O mojim djelima objavljeno je nekoliko znanstvenih i stručnih radova, nekoliko eseja te više od stotinu prikaza. Sve to pohranjeno je u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=263153.

Kakav je odnos prema nematerijalnoj baštini u najrazvijenijim zemljama, a kakav u Bosni i Hercegovini?

– Odnos prema nematerijalnoj baštini je prije svega civilizacijski čin i odnos prema davno upokojenim pramajkama i praočevima. Svi narodi se ponose svojom baštinom. Spomenimo, primjerice, Talijane koji su diljem Italije podigli dvjestotinjak spomenika Romulu i Remu, ili, recimo, Engleze koji se ponose Robinom Houdom itd. Odnos Hrvata, ali i Bošnjaka i Srba, prema svojoj baštini najbolje opisuju riječi Nikole Tomassea: “Pjesme naše pjevaju junaštvo i ljubav, naravni duh u njima živi. Ne znadu zlatna pera onako pisati, kako javorove gusle gude (…) Ne leži naša vila u velikim posteljama, kod gospodskih trpeza ne sjedi: žedna i gladna trči kroz gore i što više trpi, sve ljepša postaje, i glas njezin puniji izlazi iz prsiju golih i hlepećih. Pjesme su povijest naša, u njima tražimo dobro i zlo svoje. Drugi puci štiju ih, prevode i čude se njima, a mi ih se sramimo i još ismijavamo svojim prosvijećenim barbarstvom. Pokupimo braćo, pokupimo svoje blago, prije nego ga vjetar vremena ne pogubi. Hljeb je iz zemlje, lijepost iz puka: puk nam je otac, a zemlja majka naša.” Te riječi talijanskoga ministra Tomassea, kojemu je majka Hrvatica iz šibenika, napisane u 19. stoljeću oslikavaju i današnji odnos prema tradicijskoj kulturi u Bosni i Hercegovini.

Na koji način skupljate materijal (imate li pomoć ili se pak sami susrećete s ljudima)?

– Prije polaska na teren raspitam se o mogućim kazivačima. Pokatkad na teren idem sa svećenicima ili drugim dobrim poznavateljima određenoga mjesta, a često idem sam. Nerijetko mi nepoznati ljudi donesu ili pošalju svoje terenske zapise. Među značajnim suradnicima koji su mi dostavljali svoje zapise su dr. Ignacije Gavran, akademik Veselko Koroman, kolega prof. dr. Miroslav Palameta i dr. Često telefonski određene zapise provjeravam. Među mojim suradnicima su i novinari koji su mi iz svojih mjesta dostavljali zapise kulturne baštine, primjerice, Svjetlana Nikolić iz Tuzle.

Je li teško pronaći ljude koji znaju materiju koja je Vama potrebna i ako da, zašto je tako?

– Svako snimanje duhovne baštine u biti je borba sa zaboravom. Pokatkad sam uzaludno propješačio više kilometara, a pokatkad sam, relativno lako, nailazio na izvrsne kazivačice i kazivače. No, svaki boravak na terenu pričinjava mi iznimno zadovoljstvo. Naslušao sam se raznih sudbina. Nažalost, mnogobrojni grobovi mučenica i mučenika diljem Bosne i Hercegovine i predaje o njima svjedoče krvavu višestoljetnu povijest ove zemlje. Tim grobovima hodočaste i katolici i muslimani i pravoslavci, tražeći utjehu u svojim tjelesnim i duševnim bolima. Osim toga, divio sam se životnoj mudrosti, vjeri i nadi mojih sugovornika. Zadivljujuće je narodno pamćenje u kojem se čuvaju sudbonosni događaji i osobe. Narod stoljećima i tisućljećima, s pokoljenja na pokoljenje prenosi priče, primjerice, o ilirskoj kraljici Teuti koja je stupila na prijestolje 231. godine prije Krista. Mnogi lokaliteti i predaje o njima čuvaju uspomenu na drevne događaje. Takav je, primjerice, lokalitet Bojčuše u duvanjskom kraju, gdje su prije dvije tisuće godina izginuli rimski i ilirske delmatski vojnici; lokalitet Kuline u Uzarićima kod širokoga brijega čuva uspomene na dobroga Kulina bana. UNESCO je na popis svjetske zaštićene nematerijalne baštine, između ostaloga, uvrstio ojkalicu koja se sačuvala od ilirskih do naših dana. Također, na UNESCO-vom je popisu i “Bogomojanski Križni put” (Bogomolje na Hvaru) koji se neprekidno održava od 15. st. itd.

Postoji li dio BiH koji je bogatiji od drugog?

– Svaki dio zemlje Bosne i Hercegovine na poseban je način zanimljiv i bogat, ali kada bih jednom riječju odgovorio na Vaše pitanje, odgovor bi glasio Vareš. Tako će se vidjeti velike sličnosti vareške, murterske, zlarinske i gradišćansko-hrvatske kulturne baštine. Primjerice, iznimna je sličnost čuvanja Kristovog groba u Varešu i na Murteru. U oba ta mjesta župna crkva je posvećena svetome Mihovilu. I u kataklizmičnoj 1993. tadašnji gvardijan fra Mato Topić u Varešu je sa dva bolesna župljanina organizirao čuvanje Kristovog groba. Slične ili istovjetne neke lirske božićne pjesme zapisane su u: Varešu, Murteru, Zlarinu i u Gradišću u Austriji. Bunjevački Hrvati su do današnjih dana sačuvali dio svoje duhovne baštine koju su njihove preci ponijeli iz okolice Bune kod Mostara. Isto je s Hrvatima u Rekašu u Rumunjskoj, u Molissama u Italiji, Mađarskoj itd. Najmanje su istražene tuzlanska i bihaćka regija.

U čemu vidite uzroke da su katoličku i druge baštine u ovoj zemlji više istraživali europski i američki, nego domaći znanstvenici?

– Višestoljetne tuđinske i nenarodne vlasti su uzaludno nastojale iskriviti i zatrti narodno pamćenje. U bivšem sustavu živjelo se u zabludama učeći da se tradicijska kultura i književnost razvijaju samo u ruralnim sredinama i da je njeguju nepismeni. Međutim, ta duhovnost se podjednako razvijala i u ruralnim i u urbanim sredinama. Podjednako su je prenosili i nepismeni i pismeni, kao i akademski građani, sveučilišni profesori, liječnici, slikari, svećenici, među kojima u Bosni i Hercegovini posebno mjesto pripada karizmatičnom Vrhbosanskom nadbiskupu Josipu Stadleru.

Koliko je kulturna baština naroda iz Bosne i Hercegovine poznata u svijetu?

– Hrvatskom (kao i bošnjačkom i srpskom) tradicijskom kulturom bavili su se, prevodili je na strane jezike i njome se oduševljavali najveći svjetski filolozi, etnolozi, antropolozi, teolozi, među kojima su: Johan Wolgang Goethe, Iochan Gotfried von Herder, Johanes von Müller, braća Jakob i Wilhelm Grimm, Therese Albertine Luise von Jakob pod pseudonimom Talvj, Prosper Mérimée, Walter Scott, John Bowring, Adam Mickiewicz, Aleksandar Sergejevič Puškin, Alphonse de Lamartine. Na ovim prostorima boravili su i istraživali usmenu književnost: Alberto Fortis, Ludvik Kuba, Millman Parry i Albert Bates Lord i dr.

Kakvo je zanimanje studenata prema kulturnoj baštini?

– Nevjerojatno je veliko zanimanje studenata za izvornim terenskim istraživanjem duhovne baštine. Zadnjih desetak godina na kolegijima, kojima sam nositelj, Hrvatska usmena književnost, Povijesne predaje, Hrvatska tradicijska kultura u europskom kontekstu i dr., pod mojim mentorstvom teren istražuju studenti Filozofskoga fakulteta u Mostaru, Filozofskoga fakulteta u Splitu te doktorandi Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Na tim fakultetima, do kraja 2010. godine 283 studenta su pod mojim mentorstvom uradili i obranili svoje diplomske radove. Još je više od tisuću studenata, izvorno istražujući teren, napisalo seminarske radove. Ti su studenti iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, a ima ih i iz Gradišća, Češke, Njemačke, Slovačke, Srbije. Nekoliko je doktorandica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji pod mojim mentorstvom pišu disertacije istražujući teren.

Kako vidite budućnost tradicijske kulturne baštine?

– Prema UNESCO-voj Konvenciji iz 2003. nematerijalna kulturna baština (usmene predaje, običaji, obredi, tradicijski obrti) ključni je segment prepoznavanja i definiranja kulturnih identiteta koji su osobito ugroženi. Pored ostaloga i ta činjenica nas upozorava na nužnost čuvanja duhovne baštine. Zadnje su godine kada se još uvijek na terenu mogu naći kazivačice i kazivači. To nas upozorava da se uputimo, često i zaraslim stazama, i od zaborava otrgnemo ono blago naših predaka koje se još uvijek otrgnuti dade.

Što svojim studentima posebno ističite kada je riječ o tradicijskoj kulturi? što biste poručili čitateljima?

– U tradicijskoj kulturi nema ničega lošega, nema mržnje prema drugome i drugačijemu. Mržnja razara čovjeka. Mržnja razara i narod. Neznanje je najopasnije za čovjeka i narod. Narodi koji ne poznaju svoju prošlost osuđeni su na njezino ponavljanje.

Dok se najveći svjetski menadžeri, biznismeni, inovatori, političari, umjetnici nadahnjuju tradicijskom kulturom i svetim knjigama, u Bosni i Hercegovini sve se politizira, pa i duhovna baština, te se najčešće na sve gleda crno-bijelo. Život je mnogo složeniji. Kada bi se narodi u ovoj zemlji vratili tradicionalnim vrjednotama, bolje i sretnije bi se živjelo. Ljudi i narodi bi živjeli bez straha jedni od drugih. Jer, samo duhom bogati ljudi mogu imati zadovoljstvo i uspjeh u životu. Duhovnost je preduvjet i materijalnom bogatstvu. U tradicijskoj kulturi nalaze se mnogi odgovori na suvremene izazove.

Razgovarala: Ksenija Ninić | Katolički tjednik