Tko je bio Paddy Ashdown, tvorac mita o Tuđmanovoj salveti?

Tko je bio Paddy Ashdown, tvorac mita o Tuđmanovoj salveti?

U Sarajevu su odlučili, od svih ulica koje imaju, upravo onu nazvanu po Stjepanu Radiću – ne od jučer, ta se ulica tako zove, kažu Sarajlije, bar šezdesetak godina – preimenovati u ulicu Paddyja Ashdowna.

Tko je bio taj dokazani prijatelj Bosne (često je izostavljao ono “i Hercegovine”), koji je neposredno pred smrt još jednom ustao protiv prava Hrvata u BiH, podržavši prijevaru s izborom Željka Komšića?

Tipičan Englez: Irac protestant, rođen u Indiji

Prva stvar koja upada u oči je njegovo ime, “Paddy”, što je – podrugljiv izraz za Irca u Engleskoj, piše portal Narod.hr.

Naravno, to mu nije pravo ime. Pravo ime mu je Jeremy John Durham Ashdown, Baron Ashdown of Norton-sub-Hamdon, uz još tri viteške titule koje su mu dodijeljene. Nadimak je dobio u školi u Bedfordu zbog irskog naglaska: Najstariji od sedmero djece, Paddy je rođen 1941. u New Delhiju, u obitelji Ulsterskog protestanta, inače vojnika u Indiji, i njegove žene katolkinje, vojne medicinske sestre također iz Ulstera. Takvi brakovi katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj su inače rjeđi od brakova Srba s Albankama na Kosovu.

Obitelj se vratila u Englesku kad je rat završio, a Paddyjev otac pokrenuo nekoliko neuspješnih poslova, no Paddy je uspio dobiti vojnu stipendiju koja mu je omogućila školovanje, i odredila karijeru: Postao je obavještajac, špijun. Znanje jezika – tečno je govorio mandarinski kineski, hindi, a kasnije i srpski odnosno hrvatski – mu je svakako pomoglo u tom poslu. Službeno, bio je zaposlenik ministarstva vanjskih poslova, naravno, a prije toga – marinac. Proveo je u njima 12 godina kao komandos u Kuvajtu, Boerneu, i Sjevernoj Irskoj, gdje je jednom uhitio katoličkog aktivista za ljudska prava i budućeg kolegu, zastupnika, Johna Humea. U jednom razgovoru puno godina kasnije rekao je, da je on bio katolik iz Ulstera, da bi vjerojatno i sam bio član IRA-e.

Njegovo znanje kineskog omogućilo mu je da po izlasku iz vojske započne obećavajuću diplomatsko-špijunsku karijeru, prvo u Ženevi pri misiji Ujedinjenih naroda, no odbacio ju je kako bi se oženio i krenuo u politiku: U mladim danima laburist – ljevičar, pristupa zapuštenoj Liberalno-demokratskoj stranci, te uspijeva, nakon osam godina inovativnog i beskrupuloznog vođenja kampanje, po čemu su liberalni demokrati kasnije postali poznati, 1983. u vrijeme kad Margaret Thatcher i konzervativci suvereno i bez ikakve konkurencije vladaju Engleskom, posve ekonomski uništenom vladavinom laburista u sedamdesetima, otima Torijevcima “sigurno sjedište”.

Čuvena Salveta

U to vrijeme, koalicijske partnere Liberala, Socijaldemokrate, vodi još jedan čovjek koji se upleo u poslijejugoslavenske ratove – David Owen. Propast te stranke i veliki uspjeh Liberalnih demokrata 1987. vodi do novog savezništva, pod Paddyjem sad već kao vođom Liberala: S Tonyjem Blairom i njegovim laburistima. Ipak, ljevica u Engleskoj, koju je za vrijeme Margaret Thatcher u velikoj mjeri oživio, mu nije oprostila što se oštro protivio besplatnom visokom školstvu.

No kao što je izgubio interes za vojsku i diplomaciju, Ashdown pomalo gubi interes za vođenje stranke i strastveno se bori za vojnu intervenciju Zapada u BIH. No istovremeno, Ashdown, kao i ostatak britanske obavještajne službe i politike, suptilno potiče rat između Hrvata i Bošnjaka, tako da krivci uvijek ispadnu Hrvati. Ono po čemu ćemo u Hrvatskoj najviše pamtiti Ashdowna je “Tuđmanova salveta”: Četvrtog dana akcije Oluja, Ashdown je izveo najbolji propagandni antihrvatski spin do sad, izašao je u javnost s pričom da mu je Franjo Tuđman tijekom obilježavanja 50. obljetnice pobjede nad fašizmom, koja se dogodila 14 mjeseci nakon prekida neprijateljstava između Hrvata i Bošnjaka i oko tri mjeseca prije Oluje predočio salvetu na kojoj je bila nacrtana buduća podjela BiH, odnosno da Tuđman radi na podjeli BiH. Tuđman je imao drugu priču: međunarodni predstavnici, osobe čiji je angažman bio presudan za oblikovanje izlaska iz krize na jugoistoku Europe, nagovarale su ga na tom sastanku da prihvati “sastanak i sporazum s Miloševićem” – što bi, naravno, značilo podjelu BiH, ali tako da (tko drugi) nego Hrvati ispadnu jedini krivci, a MZ ne bi imala, službeno, ništa s tim.

Kako je Ashdown prevario Tuđmana

Tuđman je bio jasan, kad su ga kasnije u intervjuu pitali o tome: “Još jednom ponavljam, moja je misao bila krivo protumačena.

Potpuno je jasno da takva vrsta klevete i optužbe svaki put kad Hrvatska vojno ili diplomatski uspije, svaki put kada se hrvatsko – bošnjački savez uspostavi, što očito, svima nije po volji. Dokazano je da nikad nisam nacrtao kartu podjele Bosne. Toga dana sam gospodinu Ashdownu, prikazao samo osnovne geopolitičke podatke: liniju koja dijeli zapadnu i katoličku Europu od pravoslavnog i istočnog svijeta. Ta granica postoji već stoljećima, a dogodilo se da prolazi područjem bivše Jugoslavije!

Nacrtao sam, na traženje tog gospodina, kartu koja postoji u strategijskom atlasu koji je izdao „Complexe“ iz Bruxellesa i koji prikazuje upravo tu crtu razgraničenja … taj je dokument potpuno javan. … Što se tiče ostaloga ponavljam jednom i zauvijek: nikada nije bilo navodnog dogovora o podijeli Bosne između Miloševića i mene.”

No narativ o “Tuđmanu koji je dijelio Bosnu s Miloševićem” je ostao duboko urezan, i nikad ga ništa kasnije nije promijenilo. Zašto bi Tuđman dijelio Bosnu godinu dana nakon što su prestala neprijateljstva, nikad nije objašnjeno, kao ni zašto je Ashdown s tim izašao u javnost upravo kad je trajala akcija Oluja, a mjesecima je šutio o tome? Odgovor se sam nameće.

No kasnije će Ashdown, kao dokazani neprijatelj Hrvatske i Hrvata, dobiti odgovoran posao: 2002., sedam godina nakon salvete, postat će Visoki predstavnik u BIH, u kojoj tada Hrvati još nisu bili u položaju u kakvom su sad.

Udar na banku

Nakon Daytona, BiH je neko kraće vrijeme funkcionirala kao zemlja donekle ravnopravnih naroda, no prvi snažan udar na Hrvate i njihovu ravnopravnost dolazi još prije nego je Ashdown zamijenio Wolfganga Petritscha, koruškog Slovenca. On je ispravno shvatio kako u BIH moć i utjecaj Hrvata proizlazi iz toga što su, iako brojčano i vojno najmanji i najslabiji, oni ti koji u velikoj mjeri raspolažu novcem i kontroliraju financijske tokove.

To je vodilo do nečeg nezapamćenog, do udara tenkovima na Hercegovačku banku, godinu dana prije dolaska Ashdowna. U Federaciji BiH te 2001. godine djelovale su 42 banke, a Hercegovačka banka je sama obavljala 36 % financijskih transakcija. Zbog sumnje da Hercegovačka banka financira Hrvatsku samoupravu u Bosni i Hercegovini, kako bi osigurali unitarnu BIH, pripadnici SFOR-a i sarajevske policije, 6. travnja 2001. godine, blokirali su zapadni Mostar, tenkovima (!) ušli u nju, a kad nisu uspjeli iznijeti trezore pod njih su stavili eksploziv i raznijeli ih. Svi uredi banke su demolirani a sve slike pape Ivana Pavla II, koje su bile u većini ureda, su polomljene i zgažene.

Novac je jednostavno ukraden vlasnicima, Hrvatima: Nikad nije vraćen, nikom nije suđeno. Dužnosnici SFOR-a su izjavljivali da će pružiti dokaze o nezakonitim radnjama i tome kako Hercegovačka banka financira HDZ BiH i Hrvatsku samoupravu (da je to i radila, što bi tu bilo nezakonito?), no to se nije dogodilo. Federalna agencija za bankarstvo je napravila reviziju i izjavila da u Hercegovačkoj banci nije bilo nikakvih nezakonitosti. Kako povici iz sarajevskih političkih krugova na banku nisu prestajali, angažirana je i međunarodna revizorska agencija koja je, također nakon temeljite kontrole poslovanja, zaključila da u Hercegovačkoj banci nema nikakvih propusta.

Zapečaćena sudbina Hercegovačke banke

A onda je došao Paddy Ashdown, i donio odluku da se banka, unatoč svemu, neće vratiti njenim zakonitim vlasnicima. “Visoki predstavnik naložio je privremenoj upraviteljici Hercegovačke banke Toby Robinson da proda banku i njezina sredstva u interesu štediša i lokalnog gospodarstva”, kaže priopćenje Ureda Visokog predstavnika izdano nedugo nakon što je Ashdown preuzeo tu funkciju, i time najavio kakvu će politiku voditi i dalje. Naravno, prodaja je bila farsa, Ashdown je znao da je nitko neće kupiti, ali povratak banke izvornim vlasnicima je odbio jer bi to značilo “da bi banka bila vraćena u ruke ljudi koji su njome nesavjesno upravljali kako bi ostvarili osobne ciljeve”, kako je naveo. Iako, naravno, svi koji upravljaju novcem to rade da bi ostvarili osobne ciljeve, i iako nikakvo nesavjesno upravljanje nije dokazano, niti ga je revizija potvrdila.

Tako je Ashdown pokopao banku koju je ubio njegov prethodnik, zapečativši time sudbinu Hrvata u BIH: “Mreža filijala ove banke igrala je važnu ulogu kako za štediše tako i za mala poduzeća u Hercegovini. Ako prodaja bude uspješna, to će i dalje biti slučaj”, rekao je tada Asdown. Naravno, banka je likvidirana, prodaja je bila magla. Glasnogovornik Hercegovačke banke Johan Verheyden je u izjavi za medije kasnije, kad je išla u stečaj, rekao kako Ashdwonova upraviteljica Toby Robinson nije razgovarala ni s jednom stranom bankom oko prodaje Hercegovačke banke.

Tako je banka koja je bila temelj hrvatskog gospodarstva i napretka u Bosni i Hercegovini otišla je u stečaj, a 4.500 tvrtki i 90.000 štediša bez svog novca, u jedinstvenom slučaju pljačke pod pokroviteljstvom MZ.

Salveta je, kao lažirani “dokaz” za mit o podjeli BiH između Tuđmana i Miloševića i podloge za tezu o agresiji Hrvatske na BiH, odnosno kao “nepobitan dokaz hrvatske ekspanzionističke politike” često korištena gdje god se moglo protiv Hrvata, pa i na Međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u slučaju protiv generala Blaškića. Koristi se i danas, i koristit će se i dugo nakon Ashdownove smrti. Ashdowna više nema, ali posljedice njegovih spinova će ostati trajne: On je čovjek koji je u velikoj mjeri utjecao na ishod u BIH. Paradoksalno, upravo zahvaljujući njemu i ljudima poput njega, on će vjerojatno u konačnici biti disolucija BiH, zaključuje Narod.hr.

Komentari

comments