Umro je Klaus Kinkel, političar koji je Hrvatsku snažno podržavao, ali i kritizirao

Umro je Klaus Kinkel, političar koji je Hrvatsku snažno podržavao, ali i kritizirao

U 83-oj godini umro je bivši njemački šef diplomacije Klaus Kinkel. Savezna kancelarka Angela Merkel označila ga je kao “beskompromisnog borca za slobodu i demokraciju”.

Liberal Klaus Kinkel, koji je umro u ponedjeljak (4. 3. 2019.) u 83. godini života, radio je najprije desetljećima za jednog od najvažnijih njemačkih ministara vanjskih poslova „Bonnske republike”. Kada je Hans-Dietrich Genscher podnio ostavku 1992. godine, nakon što je 18 godina bio na funkciji šefa njemačke diplomacije, naslijedio ga je upravo on: Klaus Kinkel, podsjeća Deutsche Welle.

Samo godinu i pol dana ranije je tada visoki državni činovnik Kinkel, inače rođen 1936. u Metzingenu pored Stuttgarta, postao političar.

Prvi civil na čelu BND-a

Prije toga je, od 1979. godine Klaus Kinkel skoro četiri godine bio na čelu Njemačke obavještajne službe BND, upravljajući njome odlučno, ali savjesno. Bio je prvi civil na čelu jedne njemačke tajne službe.

Početkom prosinca 1990. godine, nakon njemačkih izbora na saveznoj razini, ovaj diplomirani pravnik je preuzeo upravljanje Ministarstvom pravosuđa, u kojem je nekoliko prethodnih godina bio državni tajnik, što je bila činovnička funkcija jer u to vrijeme nije pripadao nijednoj političkoj stranci. A onda je s 55 godina postao ministar vanjskih poslova i vicekancelar. Istovremeno je od 1993. do 1995. bio predsjednik njemačke Liberalne stranke (FDP), ali i član njemačkog parlamenta Bundestaga.

Dvije godine na funkciji šefa FDP-a ostale su samo jedna mala epizoda. Zapravo je Kinkel bio prisiljen doći na čelo Liberalne stranke, kako bi spriječio dolazak protukandidatkinje na čelo stranke. “To sam morao biti ja, iako to nije bilo za mene”, rekao je kasnije u intervjuu. Kinkel je u konačnici, suočen s oskudnim izbornim rezultatima, potisnut s ove funkcije od stranačkih kolega koji su se borili za moć i vlast. Sam sebe je jednom opisao kao “švapskog Rabauza (klipana)” koji je “uvijek važio kao solidan i pouzdan” igrač.

Njemačka i Vijeće sigurnosti

Kinkel je određivao njemačku vanjsku politiku nakon blokovske podjele Europe i Hladnog rata. On je bio prvi njemački političar koji je odlučno istakao zahtjev za stalnim mjestom Njemačke u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Ovo tijelo još uvijek odražava svjetski poredak s kraja Drugog svjetskog rata, ne uzimajući u obzir „sve veće značenje Japana i ujedinjene Njemačke”, upozorio je tada Kinkel.

No, njegovo zalaganje nije bilo uspješno. Zaustavile su ga stalne članice Vijeća sigurnosti, uključujući i zapadne saveznike. Ali politički, ono je i danas relevantno. Tipičan za Kinkela je bio način na koji je otvorio tu raspravu. On nije razmišljao konvencionalno i u zadanim političkim okvirima. On je razmišljao u velikom stilu. Za mišljenje se javio netko tko je želio raspravu. Pokrenuo ju je zato što je smatrao da je to nužno, ne vodeći računa o političkim konvencijama i ograničenjima.

Prošlog proljeća oglasio se u novinama “Augsburger Allgemeine”, u svom najvjerojatnije posljednjem velikom političkom intervjuu, govoreći o rastućoj odgovornosti Njemačke u svijetu. “Često stojimo po strani, gledamo, kritiziramo, dajemo novac”, rekao je on. “Suzdržanost Njemačke je bila ispravna u poslijeratnom razdoblju, ali ta vremena su prošla. Primjer je vojna operacija pod vodstvom SAD-a u Siriji. Ona nije prošla bez svog show-efekta, pa ipak SR Njemačka kao najveća ekonomska sila u Europi ne može doći i reći: „Mislimo da je ispravno to što radite, ali mi nećemo sudjelovati”, naglasio je u intervjuu Kinkel. To se uklapa u njegovu raspravu o ulozi Njemačke u svijetu i Europi, s kojom njemačka politika teško izlazi na kraj.

Srebrenica: “Zakazali UN, NATO, EU i ja”

U retrospektivi, Kinkel se žalio što nije mogao učiniti više i pored toga što je bio “ministar vanjskih poslova velike i bogate zemlje”. To što je učinio bilo je za njega premalo. Ovo se posebno odnosi na jedan od najtežih momenata tijekom njegovog mandata na mjestu šefa njemačke diplomacije: masakr nad oko 8.000 bosanskih muslimana u Srebrenici 1995. godine. To je bio najveći ratni zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. U lipnju 2015. godine Kinkel je za bosanski program Deutsche Wellea genocid u Srebrenici prokomentirao riječima: “Po mom mišljenju zakazao je UN, zakazao je NATO, zakazala je Europska unija i konačno – ja sam zakazao. (…) Kasnije je bilo teško razumjeti da međunarodna zajednica – moram tako reći – nije bila u stanju zaustaviti tu strašnu klaonicu.” Ako se to zna onda je jasno da se katoliku Klausu Kinkelu posljednjih godina jako sviđao nedvosmisleni i otvoreni stil pape Franje i njegove, kako je jednom prilikom rekao, “jasne formulacije” o zadacima politike. S papom je Kinkel imao još nešto zajedničko: dan rođenja. Obojica su ugledala svijet na isti dan 17. prosinca 1936. godine.

“Zauvijek nas je napustio veliki njemački patriot i veliki Europljanin”, rekao je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker na vijest o smrti Klausa Kinkela. Kao njemački ministar vanjskih poslova on je “postavio temelje kojim se ponovo ujedinjena Njemačka usidrila u srce ujedinjene Europe”. I kancelarka Angela Merkel, koja je s Kinkelom sjedila u vladi Helmuta Kohla, je izjavila da je on bio “veliki liberal i beskompromisni borac za slobodu i demokraciju”.

“Želio sam sam odlučiti kada da odem i imao sam osjećaj da je sada pravi trenutak”, rekao je Kinkel 2002. Kinkel je na poseban način bio i ostao dio “Bonnske republike”. Iza njega nisu ostale nikakve autobiografske knjige, nikakvi ishitreni politički manevri, nikakva unutarstranačka nadmudrivanja ni twittovi. Ostala je samo njegova kuća u blizini bivšega njemačkoga glavnoga grada, zaključuje Deutsche Welle.

Agencija Hina u vijesti o smrti Klausa Kinkela napominje da se njega u Hrvatskoj najviše povezuje s ratnim i poratnim razdobljem. Kinkel je tijekom rata u duhu politike svog prethodnika Genschera jasno stajao na strani Hrvatske i protiv velikosrpske agresije ali je isto tako bio i žestoki kritičar kasnije politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Komentari

comments