Priča o Michaelu Anthonyju Bilandiću, momčiću iz Zagore koji je postao gradonačelnik Chicaga

Priča o Michaelu Anthonyju Bilandiću, momčiću iz Zagore koji je postao gradonačelnik Chicaga

Kad je 15. siječnja 2002. godine od srčanog udara iznenada preminuo 78-godišnjak iz Dicma, domaći mediji nisu tome pridavali preveliku pažnju.

Istodobno, ugledni The New York Times posvetio mu je opsežan biografski članak, a u Chicagu su njegovim imenom nazvali središnjicu suda, zgradu od 20 katova u centru grada, gdje se uz gradsku vijećnicu nalaze gotovo sve važnije državne institucije, piše Slobodna Dalmacija.

Priča o Michaelu Anthonyju Bilandiću, momčiću iz Zagore koji je postao gradonačelnik Chicaga

Priču o Michaelu Anthonyju Bilandiću, sinu Mate iz sinjskoga Krušvara i Mike Lebedine iz Bobovišća na Braču, Amerikancima ne treba pričati.

A mi je, nažalost, slabo znamo.

Tek je jedan iseljenički portal pisao o Bilandiću, točnije, Bilandžiću. Oštro slovo izgubilo se u prijevodu.

Kao sin iseljenika koji su početkom dvadesetog stoljeća došli u SAD, rođen je u Bridgeportu, sjeverozapadnoj strani Chicaga, periferiji koja graniči s farmama i stočnim torovima.

Bilandić je počeo kao odvjetnik, da bi karijeru okrunio titulom predsjednika Vrhovnog suda države Illinois. Iako je dugo godina bio sudac, naš je slavni, a nepoznati Dicmanjanin najveći trag u američkoj povijesti ostavio kao političar Demokratske stranke i gradonačelnik Chicaga.

Njegova politička karijera počela je prije točno 50 godina.

Za kandidata Demokratske stranke u Gradskom vijeću izabran je 1969. godine i do 1976. predstavljao tamošnju 11. izbornu jedinicu.

U gradonačelničku je fotelju zasjeo osam dana nakon smrti Richarda J. Daleya, prethodnika na toj funkciji, s kojim su ga mnogi poslije uspoređivali. Sličnost dvojice političara proizlazila je iz činjenice da je Daley bio dugogodišnji mentor Bilandiću.

Iako je Bilandićeva gradonačelnička karijera bila kratka – trajala je od 28. prosinca 1976. do travnja 1979. godine – ne može se reći da joj je nedostajalo turbulencija.

Bio je, kako piše New York Times, prilično angažiran i omiljen. Okupljao je suprotstavljene strane i nalazio najbolja rješenja. Riješio je štrajkove grobara, mesara i članova chicaškog orkestra. Riješio je i petnaestogodišnji zastoj u izgradnji autoceste, oslobađajući 1,5 milijardi dolara saveznog novca.

U enciklopedijama se spominje da je bio sposoban borac za pravdu, ali je ostao bez simpatija glasača na način koji neodoljivo podsjeća na jednog splitskog gradonačelnika.

Smatra se da je izbore izgubio poglavito zato što građani nisu bili zadovoljni brzinom čišćenja snijega s ulica.

Jane Byrne bilo je ime njegove nasljednice koja ga je u prvom krugu prestigla s razlikom u glasovima od sitnih dva posto, da bi ga u “glavnim izborima” skroz prešišala. Byrne je tako postala prva žena gradonačelnica nekog grada na teritoriju SAD-a.

Bilandića to vjerojatno nije posebno brinulo, budući da je iza sebe ionako imao impresivnu karijeru koja je čekala na reaktivaciju. Tako je, među ostalim titulama, od 1990. godine pa do 2000. bio sudac Vrhovnog suda, a od 1994. do 1996. godine obnašao je spomenutu funkciju glavnog suca države Illinois.

Zanimljiva je i njegova vojna karijera. Razlog zašto je kao iseljenik svejedno bio omiljen među Amerikancima leži u činjenici da je nekoliko godina proveo među njihovim slavnim marincima. Konkretnije, od 1943. do 1945. godine.

U Ratnoj mornarici stekao je čin poručnika, a kako navode stručne literature, kao takav je i sudjelovao u Drugom svjetskom ratu.

No, ono najzanimljivije o Michaelu Anthonyju Bilandiću ne može se naći u člancima i enciklopedijama. Portretiranje gradonačelnika drugog po veličini grada u SAD-u obavio je za nas njegov rođak Miro Bilandžić, koji je radio u bolnici i živio u Chicagu u vrijeme rođakove vladavine.

– Njegov otac došao je nepismen u Ameriku i dosta je mlad umro. Majka mu, Bračanka, odgajala je Michaela i njegova dva brata i sestru. Doživjela je sto godina. Živjeli su u kući i bili baš matrijarhalno raspoloženi, slušali su je, odgajala ih je kao vojnike, poštovali su je, bila je strašno jaka žena. I mislim da je to moglo utjecati na Michaelove sposobnosti – počinje priču rođak Miro.

Zanimljiv biografski detalj je i da je gradonačelnik Chicaga išao u osnovnu školu u Dicmu:

– Rođen je u Americi, ali kad je nastupila velika ekonomska kriza ondje, kad je burza pala, svi su ostali bez posla i njegov je otac odlučio da se vrate u Krušvar, živjeti na selo. Mislio je da će tamo biti bolje nego u Chicagu, ali brzo su shvatili da nisu u pravu.

Michael je tad imao šest ili sedam godina i kako su ondje bili godinu-dvije, tako je i u školi naučio hrvatski jezik. U Americi je završio gimnaziju, dobio odlikovanja u ratu, završio pravo i radio u privatnoj praksi – dodaje Bilandžić.

U Krušvar se poteštat vratio nakon isteka svoga mandata. Obitelj pamti da su o tome svi govorili. Izišao je, kaže, i članak u Slobodnoj Dalmaciji koji i danas čuvaju. Naslov je bio “Čikaški gradonačelnik s bračko-sinjskim naglaskom”.

– Bio je u Hrvatskoj kad je već prestao biti gradonačelnik. Posjetio je Dubrovnik, Split i Krušvar. Ondje su ljudi samo o njemu govorili, došao je sa šeširom, šudarom preko glave, kišobranom. Obišao je kuću gdje su nekad živjeli, tamo se slikali… – sjeća se Bilandžić.

A dobro pamti i kako je ovaj naš svestrani čovjek, koji je u stranom svijetu uspio ni iz čega, mislio na Hrvate i kad je dosegnuo vrhunac karijere:

– Bio je vrlo ponosan što je Hrvat. Dok je bio gradonačelnik, zaposlio je jako puno Hrvata u chicaškoj administraciji. Puno njih koji su bili školovaniji uveo je u gradske poslove, davao ih je obrtnicima. Pomagao im je kako je god znao. Zato je bio i kritiziran. Jednom je na televiziji kazao da su “Hrvati manjine”. Nisu bili baš cijenjeni. On im je podigao ugled. Uvijek je isticao hrvatstvo – kazuje Bilandžić.

U domovini su za njega znali oni koji su, kaže, redovno čitali novine.

– Bilo je to prije četrdeset godina, u ona doba znalo se da dolazi u posjet, ali znali su uglavnom samo oni koji su pratili dnevna zbivanja – dodaje Bilandžić, a usput će, da je u nešto više od dvije godine koliko je bio gradonačelnik Bilandić napravio jako puno.

No, nije mu se priznavalo.

– Bio je atletski građen, trčao je maratone, osnovao je slavni Chicaški maraton i jedan festival koji se i dandanas održava – usput će Bilandžić, ali smatra da tamošnje stanovništvo ipak nije bilo pretjerano oduševljeno činjenicom da im gradonačelnik bude stranac.

– Kako nije bio Anglosaksonac, izgubio je izbore. Kad se to dogodilo, dobio sam dojam da ga nije bilo ni briga. Uvijek je govorio da on nije političar. Vratio se u privatnu praksu kao pravnik, a kasnije je posao vrhovni sudac. Nekoliko godina nakon njegove smrti održana je komemoracija za njega gdje su na zgradu postavili njegovo ime i nazvali i knjižnicu po njemu. U mandatu gradonačelnika se i oženio. Ima jednoga sina koji živi u New Yorku i koji je završio kinematografsku školu – dodaje Bilandžić u priči o Bilandiću.

Kako je ta razlika u prezimenima nastala? Ako imate neku okvirnu ideju, vjerojatno ste na dobrom tragu.

– Slovo “ž” je vjerojatno izbacio njegov otac kad su došli u Ameriku. U Chicagu je sada šest obitelji koje su Bilandžići, a samo ja pišem kako je po pravilu. Neki su izbacili “d”, neki dodali “ch” na kraju. Većina su bili nepismeni pa se često krivo tumačilo, stavljali bi kako je lakše izgovarati – objašnjava sugovornik Slobodne Dalmacije.

Komentari

comments