Dolazak srbijanskog premijera zajedno s odabranim ministrima u Sarajevo, treba li, zbog političke korektnosti, reći – bio je važan korak naprijed. Bolje je, naravno, da on govori ispravno, ekonomski racionalno i proevropski nego obrnuto. Ali, ne možemo se stalno oduševljavati novom Aleksandru Vučiću, ove 2015. zato što on nije više onaj stari Aleksandar Vučić iz 1995.
Da, posjeta je bila korisna i ako je to nešto što se može svrstati u “nastavak pozitivnog trenda”, protiv koga bi, kako reče, “mogao biti samo glup čovjek”, naravno, haj’mo sve to podržati. Ali, ni ova posjeta nije postala historijska!
Previše “ali”
Doduše, vlade su dogovorile da se nastave dogovarati o nekoliko ključnih, investicijskih projekata. Ali, sva važnija, otvorena i doista povijesna pitanja i dalje ostaju otvorena.
Sve – od problematiziranja (?!) bosanskog jezika i ambivalentnosti prema Dodikovom referendumu o de facto cijepanju BiH (još nije odgovoreno da li bi Beograd priznao neovisnost RS) do negiranja karaktera zločina u Srebrenici – Vučić je opet zaobišao u širokom luku.
On je furao svoju priču – kako su Bošnjaci i Srbi isti narod, osim “što prvi idu u džamiju, a drugi u crkvu”; a šta ćemo s onima koji ne posjećuju ove bogomolje! Možda i jesu, ali ako to podrazumijeva da je riječ o Bosancima koje su Srpska pravoslavna crkva i beogradska politička čaršija prije više od 100 godina srbizirali i još to nastavljaju činiti.
Oni koji koriste istu radikalnu, nacionalističku izbornu bazu, tu historijsku istinu i ne pomišljaju priznati. Fućka se takvima i za žrtve srbijanskih ratova, iako bi tim stradalnicima, najviše u Bosni, svaki novi dokaz da Srbija prolazi kroz katarzu suočavanja s istinom, poput Nijemaca – sve do dana današnjeg – bio veoma ljekovit.
Kada je nedavno Benjamin Netanjahu izjavio kako je palestinski muftija Huseini, koji se s Hitlerom sastao u Berlinu 1941., bio, u najmanju ruku, glavni inspirator da vođa Trećeg rajha počini holokaust, Angela Merkel mu je odbrusila: “Nemojte nas, molim vas, pravdati pred licem povijesti. Mi znamo – Nijemci su počinili genocid nad vašim narodom.”
Vidjevši Vučića na djelu i njegovu diplomatiju 8. jula ove godine, kada su iskoristili Putinovu srdžbu prema Zapadu da ovdje, u Njujorku, u UN-u, izdjejstvuju ruski veto na rezoluciju o genocidu u Srebrenici – nisam siguran da mu mogu progledati kroz prste i ovu posljednju slatkorječivost u Sarajevu. Ne, jer vidim sva ona apotekarska sitna slova o mogućim nuspojavama njegovog dijaloga s Bošnjacima.
Razumljivo je da se i Bakir Izetbegović na regionalnoj televiziji u emisiji “Pressing”, odmah nakon te posjete Sarajevu, u Vučićevom prisustvu zapitao: “Da li ćemo imati priznanje države BiH, Bošnjaka, njihove kulture, identiteta i jezika, te prestanak negacije svega. Da li ćemo imati (doživjeti) promjenu stava i koliko Vučić može učiniti da do tih promjena dođe?!”
Nažalost, nije dobio jasan i nedvosmisleno pozitivan odgovor! Vučić je nastavio s retorikom “i vuk sit i ovce na broju!.
Ispravno je Izetbegović upozorio kako Beograd Bosnu i Hercegovinu i dalje “tretira kao vještačku zemlju, Bošnjake kao vještački narod, a negira se i genocid u Srebrenici!” Ali, ništa! Vučić ga, opet, nije u ničemu ispravio! Nije, kao što je Bakir ispravio njega kad je ustvrdio da “niko osim Srba” ne priznaje da se u Jasenovcu dogodio genocid: “Priznajem ja”, rekao je jasno i glasno Izetbegović!
Tako je Sarajevo Vučiću opet poslužilo kao poligon da nastavi narativ u kome je on “jedini” ili “glavni” regionalni lider, što je hranio svakom izgovorenom rečenicom.
No, valja biti oprezan oko toga: I ova najnovija ideja o srpsko-bošnjačkom dijalogu ima smisla samo ako u isto vrijeme krene i bošnjačko-hrvatski dijalog!
Denis Zvizdić, odmah nakon vanrednih hrvatskih izbora, treba u Zagreb odaslati poziv za održavanje nove zajedničke sjednice dvije vlade – u Sarajevu, poput one, u Splitu 2010.
Ista distanca
Bilateralni dijalog samo između Sarajeva i Beograda uz odsustvo Zagreba mogao bi biti opasan presedan. Jer, ruku na srce, Zagreb je zaslužniji za stabilizaciju odnosa u BiH; u hrvatskoj se prijestonici odavno ističe – ono što u srbijanskom glavnom gradu nikako da izgovore, kako je bosanskim Srbima, dakle, kao i bosanskim Hrvatima – glavni grad Sarajevo!
Beograd treba držati na istoj distanci, jer on Sarajevu ne može biti bliži od Zagreba. Za BiH je upravo Zagreb prvi glavni grad EU, a o hiljadu kilometara zajedničke granice da i ne govorimo. Zahvaljujući Beogradu, to je, nažalost, još i bh. granica s NATO paktom, umjesto da je ona, za svaki slučaj, na Drini, kad već Srbija kupuje ruske rakete.
Uostalom, neće proći mnogo da srbijanski premijer povede svoju vladu na zajedničku sjednicu s onom entitetskom u Banjoj Luci. Nemojmo se zavaravati, Vučić i Dodik su još kompatibilni politički jarani! Prije će Putin pustiti Bašara el-Asada niz vodu nego Aco Mileta, kako to odavno predviđaju vrli analitičari i najavljuje opozicija!
Piše: Erol Avdović / Avaz.ba
