Franjevac fra Matija Divković (1563. – 1631.) u svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, podjarmljenu tuđinom, unosi malu enciklopediju ondanjega duhovnog štiva kršćanske Europe. On je izdanak onoga naroda i reda koji su uspijevali preživjeti i nadživjeti svoje vrijeme i sve nevolje ostajući vjerni svojoj katoličkoj vjeri i “zemljici Bosni”, svojoj Crkvi i svojemu hrvatskom narodu.
U feljtonu ćemo predstaviti život i djelo fra Matije Divkovića, koji je više od dvaju stoljeća bio marginaliziran, a kasnije i zaobilažen, prisvajan i zaboravljen. On pak svojim djelom nosi častan naslov oca bosansko-hercegovačke i hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini. Može se reći s mnogo razloga da je fra Matija Divković u Bosni i Hercegovini ono što je Marko Marulić u Hrvatskoj.
Godina 2011. jubilarna je za bosansko-hercegovačku i hrvatsku kulturu u Bosni i Hercegovini. Točno prije četiri stoljeća pojavile su se prve dvije knjige na narodnome jeziku autora koji se rodio, živio i djelovao u BiH. Bile su to dvije nabožne knjige bosanskoga franjevca fra Matije Divkovića, rodom iz Jelašaka kraj Vareša, koje su tiskane u Mlecima, u tada poznatoj tiskari Pietra Bertana. Tako je fra Matija ponio naslov oca ili rodonačelnika bosansko-hercegovačke i hrvatske književnosti u BiH. Valja napomenuti da je rođen u završnoj godini reda glasovitoga koncila Katoličke crkve održanoga u Tridentu, danas je to Trento u Italiji, od 1545. do 1563. godine, s kojim je počela snažna katolička protureformacija.
Prve dvije knjige na narodnome jeziku
Fra Matija Divković svojim djelom unosi u bosansko-hercegovačku književnost odmah na njezinu početku kršćansku duhovnost, točnije malu pučku enciklopediju ondanjega duhovnog štiva u prozi i stihu kršćanske Europe.[1] Fra Matija Divković i plejada bosanskih i hercegovačkih pisaca franjevaca nesporna su i važna sastavnica kulture “zemljice Bosne”. Poslije osmanlijske okupacije Bosne 1463. godine nasilno je prekinuta njezina pupčana veza s kršćanskom Europom, od tada svako vezivanje i pozivanje na Zapad strogo se kažnjavalo kao izdaja. Tako su prekinute i sve kulturne i vjerske veze Bosne s kršćanskim Zapadom, osim onih koje su potajice održavali bosanski franjevci.
Povijesni, kulturni, vjerski i politički izazov je za 2011. godinu, u prigodi jubileja pojave prvih knjiga na jeziku jednoga naroda Bosne i Hercegovine, izvršiti vivisekciju bosansko-hercegovačke povijesti i hrvatskoga naroda u njoj, osobito kada je riječ o franjevcima, koji daju pečat svojoj domovini od vremena njezine samostalnosti do naših dana i čija je provincija Bosna Srebrena, Bosna Argentina nadživjela osmanlijsku okupaciju i održala se do naših dana, jača, brojnija i utjecajnija. U povijesnome smislu ona strši svojim žrtvama, mudrim ljudima, iskustvom, prinosom i značenjem, čiju je svjetiljku podnosio i njezin časni muž fra Matija Divković. Iznimno je zanimljiva i jedinstvena povijest jednoga katoličkog reda u samostalnoj Bosni, pod osmanlijskom okupacijom i islamom, danas bi se reklo državnom religijom.
Valja istaknuti da se povijest žestoko i žalosno poigrala s državom “zemljicom Bosnom”, kako ju je nazvao car Konstantin Porfirogenet, koja je očuvana tijekom teških i opasnih vremena suprot njima. Od vremena samostalnosti Bosne do danas opstoji samo jedna njezina institucija u Bosni i Hercegovini, a to je Franjevačka provincija Bosna Srebrena, koja je očuvana tijekom teških i opasnih stoljeća za nju, katoličku vjeru i vjernički hrvatski puk. Sredinom XIX. stoljeća Bosna Srebrena iznjedrila je Hercegovačku franjevačku provinciju i s njom očuvala katolički i franjevački identitet Bosne i Hercegovine do danas. Hrvatski katolički puk uvijek je uspijevao prebroditi mnogostruke kataklizme od Mehmeda II. Osvajača (El Fatih), preko Eugena Savojskoga krajem XVII. stoljeća, pravoslavnoga posezanja za njezinim vjernicima, u čemu je veliki i žilav otpor iskazao i otac bosansko-hercegovačke historiografije fra Filip Lastrić, preko komunističkoga sustava do naših dana.
Prvorazredan kulturni događaj
Četiristota obljetnica prve tiskane knjige na narodnome jeziku za Bosnu i hercegovinu od prvorazredne je kulturne i povijesne važnosti, ali prvenstveno za njezinu kulturu, pismenost, opći razvitak društva i svakako za Katoličku crkvu. Za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini to je znak vitalnosti njegova duha, stvaralaštva i u najtežim okolnostima njegova postojanja. Godina 1611. vrijeme je početka tiskane knjige bosansko-hercegovačkih pisaca na narodnome jeziku i, kako napisa Midhat Begić Divkovićeva, djela se mogu promatrati s književnoga, lingvističkoga, paleografskoga i ponajprije kulturno-povijesnoga gledišta u Bosni i Hercegovini[2], a mi bismo dodali i sa stajališta mjesta, uloge i prinosa hrvatskoga naroda i Katoličke crkve, mislimo najprije na franjevački red, cjelovitosti onoga što bismo nazvali bosansko-hercegovačkom kulturom. U zemlji u kojoj su se preplitale glagoljica i ćirilica, bosanica i latinica, arapsko i hebrejsko pismo to je samo znak općega kulturnog i civilizacijskoga okruženja u kojemu je hrvatski narod iznjedrio svoga sina da bude rodočelnikom književnosti.
Divkovićeva djela oblikovala su jezik običnoga katoličkog puka u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Slavoniji. Jezikom svojih djela Divković je bio uzorom svojim suvremenicima i kasnijim naraštajima. Rodio se u godini svršetka glasovitoga općeg koncila u Tridentu, u vrijeme snaženja Katoličke crkve u svijetu. U ovome feljtonu prikazat ćemo život i djelo fra Matije Divkovića, političke, društvene i vjerske okolnosti u kojima su djela nastala, značenje njegovih djela za pouku i odgoj vjernika, ali i za kulturu Bosne i Hercegovine i hrvatskoga naroda u njoj. Dok se o životu fra Matije Divkovića vrlo malo zna, njegov mali Nauk krstijanski s gotovo trideset izdanja bio je knjižena uspješnica i za naše pojmove. U feljtonu ćemo pisati o utjecaju na Divkovićava djela, ali i o njegovu utjecaju na opće kulturne i vjerske prilike u BiH te posebno u svojoj redovničkoj i narodnoj zajednici.
Dok svojim djelima nije ušao u književnost, o fra Matiji Divkoviću malo se znalo, a i sve što o njemu znamo sadržano je u njegovim knjigama. Divković je prvi bosansko-hercegovački pisac koji objavljuje svoja djela na jeziku svoga naroda. Prihvatio je štokavsko-ijekavski govor s područja od Olova preko Vareša do Kreševa i obogatio ga dubrovačko-dalmatinskim leksikom. Nije sačuvan dokument u kojemu bi se pročitalo gdje je i koje je godine rođen. O njegovu životu i radu postoje tek skromni podatci koje nalazimo u njegovim djelima. O tome je zapisano tek tridesetak redaka. Sve što znamo o životu toga samozatajnog sina sv. Franje Asiškoga donosi na jednome mjestu, dva stoljeća i više godina kasnije, fra Ivan Franjo Jukić u prvoj knjizi svoga Bosanskog prijatelja. [3]
—
[1] Begić, Midhat: Matija Divković – Djelo i vrijeme (na primjeru Čudesa). Zbornik radova o Matiji Divkoviću (skraćeno ZMD). Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za književnost, Sarajevo, 1982., str. 15.
[2] Isto, str. 15.
[3] Jukić, fra Ivan Franjo. Bosanski prijatelj, sv. I., Zagreb, 1850.
Izvor: Naša ognjišta / KTA
