Zagrebački “Večernji list” objavio je intervju s Peterom Galbraithom, prvim američkim veleposlanikm u Republici Hrvatskoj. Galbrait je ostao upamćen po sceni kad se na završetku Oluje popeo na traktor sa srpskim izbjeglicama, a u haaškom procesu generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, pa je njegovo mišljenje o osuđujućoj presudi Gotovini i Markaču iznimno zanimljivo. Intervju prenosimo u cjelosti:.
Kako komentirate presudu Haaškog suda trojici generala? Jeste li iznenađeni?
– Nisam znao što očekivati. U Haagu sam svjedočio i za tužiteljstvo i za obranu, ali osim toga nisam posebno pratio suđenje. Bio je to dugačak pravni proces, Sud je ozbiljno i temeljito razmotrio i odvagnuo dokaze. Istaknuo bih jedno: jasno je da su zločini počinjeni nakon Oluje. Sud je odlučio tko je za njih odgovoran i to je to.
Je li ovdje zapravo riječ o zamjenskom suđenju? Jesu li u Haagu generali sjedili umjesto predsjednika Franje Tuđmana?
– Da je Tuđman poživio, siguran sam da bi ga bili optužili, no ipak ne mislim da je ovo bilo suđenje njemu. Sud je obavio svoj posao – pregledao je dokaze i izrekao presudu.
Kriminaliziraju li ove presude rat ili Oluju, za koju su Amerikanci dali zeleno svjetlo?
– Ne, ovo nije presuda Hrvatskoj niti Domovinskom ratu. Domovinski je rat bio legitiman čin samoobrane. Nije to ni presuda protiv SAD-a, iako su neki to pokušali sugerirati. SAD se nije protivio Oluji. Ta je operacija spasila Bihać i dovela do završetka rata u Bosni. Nismo imali primjedbi na operaciju jer je bila potrebna i u toj sam odluci i sam sudjelovao. No mi smo, ja sam osobno upozorio Tuđmana da mu je obveza da zaštiti civile. Ta je upozorenja, nažalost, ignorirao i za to se danas polažu računi, no ponavljam, ništa ne mijenja činjenicu da je operacija Oluja spasila Bihać i dovela do završetka rata u Bosni.
Jeste li o presudi hrvatskim generalima razgovarali sa svojim kolegama iz tog vremena?
– Ne, nisam još imao prilike, no većina nas iz tog doba snažno je zagovarala Haaški sud, a i danas smatram da je taj Sud dio važnog procesa: optužnica je podignuta protiv 62 ljudi, 60 ih se pojavilo pred Sudom. Neki su osuđeni, neki oslobođeni, neki umrli. Dvojica su u bijegu. Golemu većinu zločina počinio je Miloševićev režim, Karadžić, Mladić… Sud je pokazao da postoji odgovornost za zločine i uspostavio njihovu povijesnu evidenciju.
Vaše se svjedočenje u Haagu razlikovalo od zaključaka Suda i u nekim dijelovima bilo je blaže u kvalifikaciji. Primjerice, ustvrdili ste da nije bilo neselektivnog granatiranja Knina, da nije postojao plan da se protjeraju Srbi…
– Na osnovi dokaza s terena, dobivenih od kvalificiranih djelatnika veleposlanstva, primjerice od atašea za obranu, smatrali smo da Knin nije pretrpio neselektivna granatiranja. Vjerujem da je moj iskaz bio točan, ali je Sud razmatrao i druge iskaze i bili su mu predočeni i drugi dokazi. Isto tako sam u svjedočenju istaknuo kako nisam smatrao da je Tuđman namjeravao protjerati Srbe. No kad su oni otišli – što je i očekivao – učinio je sve da se ne vrate, poput sustavnog paljenja kuća. I zbog toga smatram da je imao kaznenu odgovornost. No sud je, ponavljam, imao pristup informacijama koje ja nisam imao, Brijunskim transkriptima, snimkama…, i zaključio da je postojao udruženi zločinački pothvat.
Mogu li ovakve presude utjecati na političku scenu u Hrvatskoj?
– Ne bih to mogao procijeniti, ali mislim da se trebamo malo odmaknuti. Hrvatska je ostvarila tri cilja, neovisna je i demokratska država te dio zapadne alijanse. Takvo što je 1991. godine izgledalo kao neostvariv san. Nažalost, u tom su procesu počinjeni zločini i donesene su sudske presude, ali to ne kvari velika postignuća i žrtve ljudi koje su se podnosile u Domovinskom ratu. Razumijem razočaranje zbog presuda, ali one ne bi trebale umanjiti hrvatska postignuća.
Hoće li nakon ovoga slika Hrvatske u svijetu biti promijenjena? Hoće li se ona promatrati kroz presude i tezu o udruženom zločinačkom pothvatu?
– Ne mislim. Štoviše, smatram da to što je Hrvatska surađivala s Haaškim tribunalom pozitivno utječe na hrvatski ugled, na sliku Hrvatske kao zrele demokratske države, u kojoj vlada zakon i u kojoj postoji odgovornost čak i kad je ona politički nepopularna. Nema mnogo zemalja u svijetu koje bi uime pravde izručile svoje najviše generale koji su se borili u pobjedničkom ratu. To samo pokazuje da je Hrvatska sazrela.
