Matematičar, astronom, geodet, fizičar, filozof, isusovac, pa i meteorolog, arheolog i književnik – Ruđer Bošković, čiju 300. obljetnicu rođenja upravo obilježavamo, bio je istinski erudit, jedan od onih velikih umova koji obilježavaju čitavu jednu epohu, pa i duže, a čiji se utjecaj i ostavština stoljećima poslije proučavaju, uče iz nje i usmjeravaju znanja naraštaja koji dolaze poslije.
Taj rođeni Dubrovčanin, odrastao u obitelji imućnih trgovaca, sa 15 godina stupa u isusovački red, u Rimu završava filozofiju i teologiju, a za svećenika se zaređuje 1744. godine. O njegovu djelovanju kao isusovca piše isusovac i profesor filozofije Ivan Koprek (u prigodnoj knjižici objavljenoj u povodu 300. obljetnice rođenja): “Živio je duhovnost utemeljenu na motivaciji Reda da pomogne ljudima da se osamostale, oslobode, da budu sposobni donositi dobre odluke i da tako žive na slavu Božju. (…) Privlačilo ga je mnogo toga, no narav mu je uvijek bila zagledana u bitno. Nije se volio družiti sa sporednim kratkotrajnim, prolaznim. Nije ga zanimala vanjska i prolazna površnost, nego nutarnja struja i snaga.”
U isto vrijeme dok na Rimskom kolegiju dovršava studij filozofije, počinje studirati i matematiku, fiziku i astronomiju, a ubrzo počinje i predavati na tom sveučilištu. Raspravama o Sunčevim pjegama i onima iz primijenjene matematike (poput konstrukcija sfere trigonometrije) privlači pažnju europske znanstvene i akademske zajednice, a uskoro dobiva i zadatak od Pape Benedikta XIV. da izmjeri meridijane između Rima i Riminija.
Time mu je “uručena” ulaznicu u javni život vječnoga grada, te slijede zadatci poput ispitivanja pukotine na bazilici sv. Petra, rješavanja problema isušivanja tiberskih močvara i drugi.
Poslije ga put odvodi u Beč (gdje posreduje kao ekspert za hidrotehniku u sporu s Toskanom i piše svoje najveće djelo “Philospohiae naturalis redacta ad unicam legem virium in naturae existentium” u kojem postavlja novi zakon sila, koji poslije razvija Michael Farady), zatim u Pariz (gdje dolazi u sukob s matematičarom D’Alembertom), London (u kojem postaje član Kraljevskoga znanstvenog društva), Carigrad ( sa zadatkom promatranja prijelaza Merkura i Venere), Breri (gdje izrađuje planove za tada najmoderniju zvjezdarnicu), pa sve do Milana gdje umire 1787. u 76. godini.
Bio je Europljanin prije današnje ujedinjene Europe, piše Koprek o Boškoviću: “Muž stasit, živih očiju, živahan i razgovorljiv, ugodan zabavljač, dubok mislilac i jak stvaralac, obdaren plodonosnom maštom, pjesnik i znanstvenik u jednoj osobi. ”
Kao kritičar Aristotela njegovo učenje prema nekima urušava čitavu tradiciju aristotelizma na europskim katoličkim sveučilištima, Newtonov zvjezdani prostor u Boškovićevoj terminologiji prestaje biti “apsolutni” i postaje “relativan”, a svojim je djelovanjem utkao put razvoju atomske teorije (James Clark Maxwell kasnije će reći da je nužno “osloboditi se krute jezgre i zamijeniti ju Boškovićevim atomima”).
Spomenuo ga se i veliki Nietzsche, koji je (kako to piše Marito Mihovil Letica u svojem radu “Bošković u odnosu na Descartesa i Galileja”): “U Boškovićevoj sili koja je ‘dematerijalizirala’ prirodu pokušao jr pronaći opravdanje za vlastiti voluntarizam. A hrvatskog znanstvenika smatrao je, uz Poljaka Kopernika, najznačajnijim protivnikom privida, najvećim pobjednikom nad osjetilnošću u čitavoj povijesti. ”
Ruđer Bošković i danas je, tristo godina od rođenja, nezaobilazna figura hrvatske i europske znanstvene misli, i sigurno je da će to ostati još stoljećima, a ovih se dana hrvatska javnost prisjetila toga velikana na svečanom koncertu u dvorani Vatroslava Lisinskoga, na kojem su sudjelovali i predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor, zatim izložbom u Tehničkom muzeju u Zagrebu pod nazivom “Portret znanstvenika” te projektom Dubrovačkih muzeja “Hrvatska slavi svoga genija” i tematskom izložbom u Kneževu dvoru.
Matematičar, astronom, geodet, fizičar, filozof, isusovac, pa i meteorolog, arheolog i književnik – Ruđer Bošković, čiju 300. obljetnicu rođenja upravo obilježavamo, bio je istinski erudit, jedan od onih velikih umova koji obilježavaju čitavu jednu epohu, pa i duže, a čiji se utjecaj i ostavština stoljećima poslije proučavaju, uče iz nje i usmjeravaju znanja naraštaja koji dolaze poslije.
Taj rođeni Dubrovčanin, odrastao u obitelji imućnih trgovaca, sa 15 godina stupa u isusovački red, u Rimu završava filozofiju i teologiju, a za svećenika se zaređuje 1744. godine. O njegovu djelovanju kao isusovca piše isusovac i profesor filozofije Ivan Koprek (u prigodnoj knjižici objavljenoj u povodu 300. obljetnice rođenja): “Živio je duhovnost utemeljenu na motivaciji Reda da pomogne ljudima da se osamostale, oslobode, da budu sposobni donositi dobre odluke i da tako žive na slavu Božju. (…) Privlačilo ga je mnogo toga, no narav mu je uvijek bila zagledana u bitno. Nije se volio družiti sa sporednim kratkotrajnim, prolaznim. Nije ga zanimala vanjska i prolazna površnost, nego nutarnja struja i snaga.”
U isto vrijeme dok na Rimskom kolegiju dovršava studij filozofije, počinje studirati i matematiku, fiziku i astronomiju, a ubrzo počinje i predavati na tom sveučilištu. Raspravama o Sunčevim pjegama i onima iz primijenjene matematike (poput konstrukcija sfere trigonometrije) privlači pažnju europske znanstvene i akademske zajednice, a uskoro dobiva i zadatak od Pape Benedikta XIV. da izmjeri meridijane između Rima i Riminija.
Time mu je “uručena” ulaznicu u javni život vječnoga grada, te slijede zadatci poput ispitivanja pukotine na bazilici sv. Petra, rješavanja problema isušivanja tiberskih močvara i drugi.
Poslije ga put odvodi u Beč (gdje posreduje kao ekspert za hidrotehniku u sporu s Toskanom i piše svoje najveće djelo “Philospohiae naturalis redacta ad unicam legem virium in naturae existentium” u kojem postavlja novi zakon sila, koji poslije razvija Michael Farady), zatim u Pariz (gdje dolazi u sukob s matematičarom D’Alembertom), London (u kojem postaje član Kraljevskoga znanstvenog društva), Carigrad ( sa zadatkom promatranja prijelaza Merkura i Venere), Breri (gdje izrađuje planove za tada najmoderniju zvjezdarnicu), pa sve do Milana gdje umire 1787. u 76. godini.
Bio je Europljanin prije današnje ujedinjene Europe, piše Koprek o Boškoviću: “Muž stasit, živih očiju, živahan i razgovorljiv, ugodan zabavljač, dubok mislilac i jak stvaralac, obdaren plodonosnom maštom, pjesnik i znanstvenik u jednoj osobi. ”
Kao kritičar Aristotela njegovo učenje prema nekima urušava čitavu tradiciju aristotelizma na europskim katoličkim sveučilištima, Newtonov zvjezdani prostor u Boškovićevoj terminologiji prestaje biti “apsolutni” i postaje “relativan”, a svojim je djelovanjem utkao put razvoju atomske teorije (James Clark Maxwell kasnije će reći da je nužno “osloboditi se krute jezgre i zamijeniti ju Boškovićevim atomima”).
Spomenuo ga se i veliki Nietzsche, koji je (kako to piše Marito Mihovil Letica u svojem radu “Bošković u odnosu na Descartesa i Galileja”): “U Boškovićevoj sili koja je ‘dematerijalizirala’ prirodu pokušao jr pronaći opravdanje za vlastiti voluntarizam. A hrvatskog znanstvenika smatrao je, uz Poljaka Kopernika, najznačajnijim protivnikom privida, najvećim pobjednikom nad osjetilnošću u čitavoj povijesti. ”
Ruđer Bošković i danas je, tristo godina od rođenja, nezaobilazna figura hrvatske i europske znanstvene misli, i sigurno je da će to ostati još stoljećima, a ovih se dana hrvatska javnost prisjetila toga velikana na svečanom koncertu u dvorani Vatroslava Lisinskoga, na kojem su sudjelovali i predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor, zatim izložbom u Tehničkom muzeju u Zagrebu pod nazivom “Portret znanstvenika” te projektom Dubrovačkih muzeja “Hrvatska slavi svoga genija” i tematskom izložbom u Kneževu dvoru.
Hvatska pošta Mostar izdala je prigodnu poštansku marku, žig i omotnicu prvoga dana “300. obljetnica rođenja Ruđera Boškovića”. Autor je likovnog rješenja Gordan Zovko, marka je nominalne vrijednosti 2,10 marku, tiskana je u arku 9 maraka u tiskari Zrinski u Čakovcu. U poštanskom prometu koristi se od 18. svibnja 2011. godine. [Vjesnik.hr, HRijec]
