Da je možda kvalitetan program privukao sponzore, i da se krenulo vrtjeti malo novca, možda bi politika češće prebacivala na program na hrvatskom jeziku. Ovako, umoreni reprizama repriza, hrvatski tv-kanal prestali su gledati i oni koji bi trebali paziti da u neka doba dana s ekrana ne zavrišti pornić. A i to se znalo događati
Piše: Berislav Jurič | bitno.ba
Dok (naj)hrvatski(ji) mediji pomno analiziraju pojavljivanje Zlatka Lagumdžije kod glumca spontanosti Bakira Hadžiomerovića, apel njihovih kolega s najjadnijeg kanala u državi, entitetu, županiji i gradu na Neretvi, vrišti o jadu i bijedi hrvatske politike u BiH bezuspješno.
Djelatnici televizije, koja nije bila sposobna objaviti niti cijene s mostarske tržnice, odbijaju ugasiti signal gurajući prekidač u ruke političara koji mjesecima ne šljive ni dva posto njihove apele da se nešto riješi po pitanju velike hrvatske stvari u Bosni i Hercegovini.
Jer, busali su se u prsa hrvatske vođe i njihovi saveznici koji su prešli u vlast, hrvatstvom i daljinskim za hrvatski tv-kanal, a sve je, kao po običaju, bilo ravno savijanju ruke od šake do lakta.
Mlaćenje prazne slame nad hrvatskim glavama koje se prave prazne o tome kako će hrvate spasiti kanal na njihovom jeziku pokazalo se klasičnom šupljom pričom, a stvaranje tv-kanala svelo se na birtijske priče isfrustriranih novinara i vječno posvađane kolege, zajampurene u svađi tko je veći hrvatski novinar.
Mjesecima se s televizije šalje poruka o krivcima za stanje na toj televiziji, mjesecima se upire prstom u one koji su učinili da Hercegovačka televizija postane sramota hrvatske politike u BiH, a godinama se šuti. Ako je već tv-kanal od tolike važnosti za Hrvate, zašto ga se ispustilo iz ruku? S jedne se strane tvrdi kako Hrvatima kanal ne daju partneri u županijskoj vlasti niti Sarajevo, s druge strane može se čuti, a moglo se i vidjeti, kako se čekalo da ideja o normalnoj televiziji padne s neba, a ne da se rodi u glavama onih koji su postavljeni i ostavljeni na vrhu zgrade u Mostaru.
Da je možda kvalitetan program privukao sponzore, i da se krenulo vrtjeti malo novca, možda bi politika češće prebacivala na program na hrvatskom jeziku. Ovako, umoreni reprizama repriza, hrvatski tv-kanal prestali su gledati i oni koji bi trebali paziti da u neka doba dana s ekrana ne zavrišti pornić. A i to se znalo događati.
Šapuću se optužbe tko je kriv za srozavanje ideje o kanalu koji bi Hrvatima puštao 60 minuta u njihovoj režiji: uprava nije radila kako treba, osnivači su digli ruke, novinari nisu mogli gladni zijevati pred mikrofone zadebljane od izolir trake.
Televizijski kanal na hrvatskom jeziku trebao je navodno pomoći Hrvatima da iziđu iz medijskog mraka iako im mrak na oči nabijaju svi mediji koje smatraju svojima. Bilo bi glupo vjerovati da velike vođe, s ove ili one strane, nemaju prste u tintama što šaraju po nekvalitetnom novinskom papiru.
Među mlakim zaključcima Hrvatskog narodnog sabora provukla se i potreba krvatskog tv-kanala. I nešto se radi na tome. Većinom u birtijama i većinom sa zajampurenim glavama.
Oprema s nekadašnjeg Erotela (ne)tragom je nestala. Sposobni ljudi davno su digli ruke od svega kad su vidjeli šaku i lakat dušebrižnika, koji su srozali i kazalište i radio postaju i zatvorili knjižnicu. A sve na hrvatskom jeziku.
Čini se kako velikim vođama, od kojih se za hrvatstvo više žrtvuje trogodišnje dijete, godi priča o zatupnjenosti Hrvata s drugih strana kako bi slamama skrili da korov raste u njihovu dvorištu. I na balkonu hrvatskog tv-kanala s kojeg bezuspješno vrište apel za spas i apel za pomanje iz pornića.
