Moamer Gadafi je došao na vlast 1. rujna 1969. predvodeći nenasilni vojni udar u kojem je svrgnut kralj Idris koji se u to vrijeme nalazio izvan zemlje na liječenju. Bruce St John, autor sedam knjiga o Libiji, kaže da su u početku odnosi između Gadafija i Sjedinjenih Država uistinu bili dobri.
“Prvih godina bio je vrlo koncentriran na arapski nacionalizam, arapsko jedinstvo i arapski socijalizam. I, zapravo, američka vlada u prve dvije, tri godine – možda čak do 1974. – dakle, u američkoj su vladi postojali ljudi koji su smatrali da možemo surađivati s tim čovjekom i s njegovim režimom. Tek je kasnije počeo koristiti terorističke metode, ne samo u sjevernoj Africi i na Srednjem istoku, već naposljetku diljem svijeta”, kaže St John.
Analitičari kažu da je tijekom sedamdesetih Gadafi pokušavao bezuspješno ujediniti Libiju s drugim arapskim zemljama. Također kažu da je u to vrijeme počeo osiguravati pomoć organizacijama koje su neke vlade smatrale terorističkima – kao što je Irska republikanska armija i Grupa Abu Nidal.
Odnosi Washingtona i Tripolija dosegli su najnižu razinu tijekom administracije predsjednika Ronalda Reagana. Predsjednik Reagan je nazvao Gadafija ‘bijesnim psom Srednjeg istoka’. St John kaže da su dva incidenta dovela do velikog bijesa Sjedinjenih Država. U prosincu 1985. teroristi su napali aerodrome u Rimu i Beču. A u travnju 1986. dva američka vojnika ubijena su nakon što je eksplodirala bomba u jednom popularnom berlinskom disko klubu u koji su često zalazili pripadnici američkih oružanih snaga.
Bruce St John o tome kaže: “Gadafi i njegov režim – dokazi su malo mutni – ali Sjedinjene Države su vjerovale da su umiješani u oba ova slučaja. A konkretno je incident u disko klubu La Belle doveo do toga da je Reaganova administracija poduzela akciju da kazni Gadafijev režim i da mu da do znanja kako više neće tolerirati ovakve aktivnosti”.
Sredinom travnja 1986. američki ratni zrakoplovi gađali su ciljeve u Tripoliju i Bengaziju, uključujući i kompleks u kojem je Gadafi živio. Deseci osoba su ubijeni, uključujući i usvojenu kćer libijskog čelnika. Nekoliko godina nakon toga, osobe za koje se sumnja da su bili libijski agenti podmetnule su bombu u zrakoplov Pan Americana na letu 103 koji je eksplodirao iznad Lockerbija u Škotskoj kojom prilikom je poginulo 270 osoba, od kojih su većina bili Amerikanci.
“Rušenje zrakoplova nad Lockerbijem dogodilo se 1988. Slijedilo je rušenje zrakoplova kompanije UTA nad Nigerom dok je letio u Francusku 1989. Ova dva napada navela su Sjedinjene Države, Britaniju i Francusku da zatraže uvođenje sankcija Ujedinjenih naroda protiv Libije, nakon što je Libija odbila izručiti osobe za koje se sumnjalo da stoje iza tih napada. Sankcije su uvedene 1992. i ostale su na snazi sve do kraja desetljeća kad je Gadafijev režim konačno izručio dvojicu osumnjičenika za rušenje Pan Americanovog zrakoplova, od kojih je jedan osuđen”, kaže Bruce St John.
Čovjek koji je osuđen 2001. godine bio je Abdel Baset al-Megrahi. Bruce St John kaže da je došlo do velike halabuke – posebno među rodbinom žrtava iz Lockerbija – kad je 2009. škotska vlada pustila na slobodu al-Megrahija iz humanitarnih razloga, rekavši da ima rak prostate. “U to vrijeme škotska je vlada vjerovala, odnosno bar je tako to artikulirala u javnosti, da će umrijeti unutar tri mjeseca. A naravno on je još živ, što dovodi do pitanja na temelju čega je donesena takva odluka, kakvi su stvarno bili medicinski nalazi itd”.
Analitičari kažu da je 2003. godine Gadafi učinio dramatični zaokret. Prvo, pristao je platiti punu odštetu obiteljima žrtava Lockerbija. Drugo, objavio je da Libija odustaje od programa oružja za masovno uništavanje i konstrukcije raketa koje bi ih prenosile.
Edward Djerejian, bivši američki veleposlanik u Siriji i Izraelu, kaže da je Gadafi shvatio kako se nalazi u vrlo nesigurnom položaju: “Prisjetimo se, 2003. još smo prilično vjerovali da Saddam Hussein ima oružja za masovno uništavanje. I kad je vidio da su Sjedinjene Države pokrenule invaziju na Irak kako bi svrgnule režim Saddama Husseina, učinilo mu se da bi on mogao biti sljedeći. I to ga je jamačno zabrinulo. I tad je promijenio politiku i to je dovelo da približavanja sa zapadnim zemljama”.
Nekoliko godina kasnije, 2006, Sjedinjene Države su obnovile diplomatske odnose s Libijom, ali američki je veleposlanik stigao u Tripoli tek 2009.
Sjedinjene Države priznaju libijsko Vijeće za nacionalnu tranziciju kao legitimnu vladu te zemlje. Analitičari kažu da to vijeće ima zastrašujući posao ispred sebe dok počinje s obnovom zemlja koja je pretrpjela 40 godina autokratske vladavine.
Izvor: Glas Amerike
