Putem DNK-a analize jučer su na travničkom groblju Prahulje identificirani posmrtni ostatci 18 žrtava strijeljanih na Bikošima. Nakon 25 godina pronađeni su tek dijelovi kostiju Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine. Haaški tribunal oslobodio je generale bošnjačke Armije BiH kaznene odgovornosti za ovaj zločin.
Još uvijek nema ni optužnice Tužiteljstva BiH protiv organizatora, nalogodavaca i počinitelja svirepih ubojstava nad Hrvatima u tom mjestu. Bio je to, rječnikom bošnjačke političke elite u BiH, “sporadični incident” u kojem je “osloboditeljska vojska” “oslobađala hrvatska sela od Hrvata.
Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo. Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima. Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.
Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:
1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje
Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.
2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima
Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.
3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima
Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?
4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću
Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?
5. Na Bikošima je bio ratni zločin
Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?
U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.
6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini
Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.
7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela
Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.
8. Tko je, gdje i kako “stradao”?
U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.
9. Haag i Bikoši – problem satnice
Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.
Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.
Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.
10: Hrvati i institucije BiH
Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.
Piše: Glorija Lujanović / Dnevnik.ba
