Četrdeset je godina prošlo otkako je kardinalska Konklava izabrala Karola Józefa Wojtylu za 264. poglavara Rimokatoličke crkve. Prvi puta nakon 455 godina izabran je papa koji nije bio Talijan. Ivan Pavao II. jedan je od velikih državnika 20. stoljeća i duhovni aktivist planetarnoga utjecaja.
Donosimo tekst koji je napisao mons. prof. dr. Franjo Topić u znak zahvalnosti za sve što je papa učinio za Crkvu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i za Napredak. Tekst je isječak iz Topićeve knjige Vjera i kultura.
Karol Wojtyla rođen je u Wadovicama 12. svibnja 1920. Započeo je studirati filozofiju i književnost a onda je prešao na teologiju i zaređen za svećenika 1946. Karol 1946. diplomira a 1948. doktorira. Bio je kapelan i župnik u više župa. Od 1954. predaje na Katoličkom sveučilištu u Lublinu. God. 1956. biva imenovan krakovskim pomoćnim biskupom. Otada se uzlazna putanja nastavlja: 1963. postaje krakovskim nadbiskupom, 1967. kardinalom, kad je imao 47 godina i tako postao najmlađi kardinal Katoličke crkve. God. 1978. biva izabran za papu kao prvi netalijan nakon 455 godina.
U svome svećeničkom i biskupskom radu isticao se velikim poznavanjem svijeta i ljudi različitih uzrasta i staleža. Bio je otvoren za novosti, ali i vjeran drevnoj crkvenoj tradiciji. Taj čovjek za kojeg je jedan njemački vatikanist još prije izbora, kad se nije pomišljalo na izbor netalijana za papu, napisao da je najsposobniji kardinal na svijetu, Crkvu i svijet je itekako i iznenadio svojim radom, odnosom prema mnogim pitanjima. Zacijelo je obilježio ovih četvrt stoljeća kao nitko u svijetu.
Značaj njegova karaktera a i djelovanja sve do smrti jest concidentia oppositorum, harmoniziranje suprotnosti, pomirivanje onoga što se uobičajeno naziva napredno i konzervativno. On je, inače, bio neopterećen i čovjek bez kompleksa. On je svećenik i teolog, on je pjesnik i glumac, skijaš i nogometaš, šahista i planinar, on je mistik i vrlo racionalan, on je jednako komunicirao s najvišim državnim dužnosnicima kao i s djecom.
Dokumenti
Moglo bi se o Ivanu Pavlu govoriti beskonačno, jer je njegov opus osobni i papinski uistinu velik. On je kao papa napisao preko 80.000 stranica. Ja ću se više ograničiti što bi bilo nama zanimljivije i bliže. Napisao je 14 enciklika kao najviših papinskih učiteljskih dokumenata.
Prva je programatska i znakovitog imena je: Otkupitelj čovjeka. Ovdje Papa izlaže svoju viziju čovjeka i njegovog spasenja. On obnavlja biblijsku istinu da je čovjek Božje stvorenje i dar Boga. Papa se posebno pita kako pomiriti i naći ravnotežu između slobode i odgovornosti. Za vjeru je svaki čovjek beskrajno važan, to je primjetno kod Krista koji prima, ozdravlja i susreće sve ljude i posebno “malene”.
Sve Papine enciklike i drugi dokumenti žele osvijetliti i posvijestiti neka temeljna ljudska pitanja, bilo u odnosu prema Bogu, prema drugima ili sebi. Bogat milosrđem je enciklika koja skreće pažnju na činjenicu da je Bog ljubavi i da je milosrdan, te biti vjernik znači sa svakim čovjekom ići “u susret Ocu i njegovoj ljubavi”. Znakovito je da je Ivan Pavao II. preminuo upravo na vigiliju blagdana Božanskog milosrđa kojeg je sam ustanovio.
Putovanja
Ivan Pavao II. je u mnogo čemu prekinuo tradiciju, što se možda najviše zamijeti kod njegovih brojnih putovanja po svim kontinentima. Ostvario je 104 putovanja u 129 zemalja i brojna po Italiji i samom gradu Rimu. Ova putovanja su misionarska i evangelizatorska poput onih sv. Pavla, a sve sa svrhom da “učvrsti braću svoju” i da pronosi istinu o Bogu i čovjek. On iz vjere u Boga crpi i vjeru u čovjeka. Jednom prilikom mladima veli: “Ja vjerujem u vas jer vjerujem u onoga Isusa Krista koji ima povjerenja u čovjeka, koji ne oklijeva povjeriti mu blago, koji ga poziva na suradnju”.
Zagonetan je fenomen da se na svim Papinim misama u različitim zemljama okupljale stotine tisuća, pa i milijunske mase. I to jednako na prvom putovanju u Meksiko (siječanj 1979.), u SAD, u Njemačku i Italiju, Afriku i Aziju. Njega su pratile milijunske mase i na njegovom posljednjem putovanju u Nebo. On posjeduje izvanredan dar komuniciranja s mnoštvom što se već očitovalo na misi ustoličenja. Ljudi su ga rado slušali i pljeskali i onda kada im je govorio za njih neprijatne stvari npr. u SAD o drogi, eutanaziji i drugim etičkim pitanjima.
Opće je prihvaćeno mišljenje da je njegov doprinos bio ključni za raspad komunističkog sustava. Gorbačov je u prigodi Papine smrti rekao da bez Pape Berlinski zid ne bi pao. A predsjednik Poljske Kwasznjevski je rekao da je Ivan Pavao II. donio Poljskoj slobodu.
Bio je posvećen ekumenizmu i međureligijskom dijalogu. Na svim putovanjima uvijek je tražio i susret s predstavnicima drugih religija pa tako i u BiH.
Analitičari se slažu da je Papino zauzimanje spriječilo da irački rat ne postane vjerski rat. Također su velike Papine zasluge da je antimuslimansko raspoloženje nakon atentata u Americi 11. rujna 2001. bilo bitno ublaženo.
Imao je odvažnosti tražiti oproštenje od drugih za sve boli nanesene od katolika i sam je opraštao kao i svom atentatoru Ali Agči. Ugledajmo se! Zbog svega ovoga držim da Ivan Pavao II. zaslužuje da ponese atribut „Veliki“.
Bosna i Hercegovina, Hrvatska i regija
Smatram da je za nas bitno da nešto kažem o Ivanu Pavlu II. i njegovu odnosu prema Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i ovoj regiji. Mislim da je kao rijetko tko shvatio ozbiljnost, znakovitost i dalekosežnost «nemira na brdovitom Balkanu». Posjetio je dva dva puta BiH, a jedan posjet 1994. u ratnim strahotama nije realiziran silom svjetske politike i njezinih mešetara.
Papa je o BiH govorio 263 puta koristeći svaku priliku koja po sebi nije imala veze s BiH kao npr. predaja vjerodajnica švedskog ambasadora u Vatikanu.
Evo samo nekih naslova Papinih intervenata: U Papinu je srcu uvijek nazočna drama balkanskih naroda, Sveti Otac svakodnevno prati tragediju BiH, Papa poziva svijet da pomogne BiH, Papa ispaćenom narodu poručuje: ne gubite nadu, Neće nikada moći postojati budućnost sagrađena na nasilju, Ratna opasnost u Sarajevu se ponavlja i ona prijeti cijelom kontinentu, Etnički i vjerski različiti narodi BiH sposobni su živjeti zajedno.
Papa je uz brojne molitve, skupove, također potaknuo obilatu humanitarnu pomoć od Caritasa pa dalje BiH, Hrvatskoj kao i drugim državama ove regije.
Papa je djelom i istinom opravdao svoje riječi više puta ponovljene: ”Niste napušteni. S vama smo; bit ćemo s vama sve više i više”.
Mislim da bi bez Papine podrške Hrvatska i BiH bile mnogo teže priznate, ako bi uopće i bile priznate. To je za Vatikan iznimka jer obično čeka godinama da prizna nove države ili nove granice.
Volio bih u ovom času naglasiti još nešto što nam je Papa kazao u Banjoj Luci: „Budućnost vaše zemlje ovisi o vama.“ Shvatimo to već jednom. Nemojmo odgovornost i krivnju tražiti kod drugih nego pođimo od sebe na svim razinama i u svim organizacijama do svakoga od nas.
I u svojoj knjizi pjesama u prozi Rimski triptih Papa sam kao najnormalnije zbori i o slijedećem:
”I tako će ponovno biti, kada bude potreba, nakon moje smrti. Treba da im (kardinalima) propovijeda vizija Michelangela. Con-clave: zajednička briga za baštinu ključeva, ključeva Kraljevstva (nebeskog). Eto, vide sebe između Početka i Svršetka.. Posljednja prozirnost i svjetlost. Prozirnost povijesti – Prozirnost savjesti…”
Uvjereni smo da je milosrdni Bog koji je gospodar života i smrti obilato nagradio slugu svoga Ivana Pavla II. i da je čuo Isusove riječi: Dobro došao, slugo dobri i vjerni. Uđi u radost svoga Gospodara.
