Dobar dio građana Hrvatske ne mora i ne želi raditi. Tako nekako ispadne pročitate li odličnu analizu Borisa Orešića u tjedniku “Globus”. Naši uvaženi ekonomski analitičari s kojima je razgovarao novinar Orešić tvrde da smo postali zemlja rentijera, da ne kažemo sitne buržoazije, u kojoj dobar dio ljudi živi od najma. I kao takvi uopće ne trebaju stalno radno mjesto. Dovoljno im je pokupiti fit.
Da je to tako, svjedoče brojni poslodavci koji, unatoč činjenici da je na Zavodu za zapošljavanje uvijek više od sto tisuća ljudi, uvoze radnu snagu iz inozemstva. I tako već godinama. Radi se, dakle, dobrim dijelom o ljudima koji su na burzi rada tek formalno, a posao uopće ne traže, piše Slobodna Dalmacija.
Zašto? Pa zato što se izdržavaju na druge načine: imaju kakvu lažnu braniteljsku penziju, žive od najma ili su se objesili o roditeljsku “sisu”, rade na crno jer im se to više isplati nego da ih je poslodavac negdje “svezao” od devet do pet i, na koncu, polako “zobaju” nasljedstvo koje im je ostavljeno.
Je li moguće da je takvih ovdje, kako se navodi u “Globusu”, čak 750 tisuća? Gotovo cijeli jedan Zagreb grad?! Da, jer ne smijemo smetnuti s uma da je ovo zemlja u kojoj čak 86 posto ljudi posjeduje najmanje jednu nekretninu.
A kad je čovjeku osiguran krov nad glavom, praktički mu je riješen dobar dio egzistencije i nema straha od neizvjesne budućnosti kao na Zapadu, gdje samo dvije plaće koje poslodavac ne isplati radniku tog istog radnika mogu pretvoriti u beskućnika.
U bogatijim zemljama EU-a i Americi, otprilike samo pedeset posto građana raspolaže svojom kućom ili stanom, a i oni koji ih imaju u većoj su mjeri opterećeni hipotekama nego je to ovdje slučaj.
U velikoj svjetskoj krizi između 2008. i 2015., dobar dio građana Hrvatske se razdužio, pa je socijalna slika ove zemlje ipak bolja nego što se to reflektira u medijima i službenim statistikama.
Ako čak 750 tisuća ljudi niti radi niti traži posao, a nema nas ni četiri milijuna, ispada da imamo, našalit ću se, nekakvo “niže plemstvo”.
Kao, oni nisu kmetovi, čitaj – radnici, da idu na kuluk k drugima, ali nisu ni veliki igrači koji raspolažu ogromnim kapitalom da stvaraju novu vrijednost i radna mjesta, no beriva koja im dolaze zahvaljujući obiteljskoj solidarnosti, najmu ili radu u fušu, na “crnjaka”, sasvim su im dovoljna za pristojan život bez poslodavčeve “uzice”.
Odavno tvrdim da je ovo shizofrena zemlja. Na Kordunu i Baniji, u istočnoj Slavoniji i dobrom dijelu Zagore, živi se u pravilu kao prije pola stoljeća, a to iz današnje perspektive izgleda jadno i bijedno. S druge strane, u Istri, sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Zagrebu, te dalmatinskim gradovima i mjestima koje je usrećio turizam, u principu nije loše.
Javni dug je ogroman, pa dođe čovjeku da se zamisli kud ova zemlja ide, a onda se pojavi podatak o štednji građana, koja je za naše gospodarske (ne)prilike – enormna, i više ti ništa nije jasno.
Plaće su u prosjeku niske, penzije mizerne, pa opet nerijetko s tom crkavicom naši umirovljenici žive u velikim stanovima na odličnim pozicijama, a ne žele ih prodati ili mijenjati za manje u rubnim dijelovima grada i dostojno čovjeku proživjeti treću dob?!
I u toj njihovoj patnji krije se dio odgovora na pitanje zašto 750 tisuća ljudi ne radi, odnosno ne traži posao. Mnogi su od njih spremni tetošiti djecu do kasnih tridesetih, tolerirati godine zabušavanja na fakultetu i uzaludnog traženja posla, od kojeg pomladak, zapravo, uporno bježi.
Takva vrsta solidarnosti u Njemačkoj ili Švedskoj, koje nisu proživjele našu socijalističku bajku (a svakoj bajci dođe kraj) – ne postoji. Tamo se u principu već u dvadesetima napušta roditeljski dom, a roditelji ne misle da su dužni do smrti hraniti svoju zdravu i poslovno sposobnu djecu. I zato ta društva grabe naprijed, neizvjesnost ih tjera na borbu, dok mi pjevamo o maslini koja je neobrana. A zašto bismo je i brali kad se može i bez nje preživjeti?
