Savez logoraša u Bosni i Hercegovini danas je na dostojanstven način obilježio 19. godišnjicu zatvaranja koncentracijskog logora “Manjača”, a tih dana tortura i strahota prisjetilo se oko 300 bivših logoraša koji su nazočili ovom skupu.
Kroz logor “Manjača” prošlo je oko 5.000 Bošnjaka i Hrvata, broj ubijenih je nepoznat, a Međunarodni sud za ratne zločin (ICTY) navodi da je u blizini logora pronađena masovna grobnica s 540 leševa, koji su “vjerovatno iz Manjače”.
Budući da su ICTY i domaći sudovi “Manjaču” okarakterizirali kao klasični logor u kojem su vršene psiho-fizičke torture i ubojstva zarobljenika, Saveza logoraša smatra neophodnim da se obilježi godišnjica zatvaranja ovoga logora da bi se budućim generacijama ukazalo na strahote koje su prošli logoraši na ovom mjestu.
Logor “Manjača” bio je koncentracijski logor na planini Manjača u blizini Banje Luke. Otvoren je 1991. godine, kada su na ovu lokaciju dovedeni Hrvati zarobljeni ijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Prema saznanjima Saveza logoraša u BiH, početkom rata u Bosni i Hercegovini, na “Manjaču” se dovode Bošnjaci i Hrvati s prostora Bosanske krajine i srednje Bosne.
Presudama ICTY za “Manjaču” su osuđeni ratni visokopozicioninirani dužnosnici Biljana Plavšić, Radoslav Brđanih, Momčilo Krajišnik, međutim, niža razina odgovornih dalje nije procesuirana, osim nekoliko “stražara” u tom logoru.
“Oni koji su odgovorni, prije svega, predstavnici nekadašnjih kriznih štabova i komandiri jedinica i u logorima, moraju biti procesuirani kao bar dio satisfakcije prema žrtvama”, izjavio je predsjednik Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini Murat Tahirović.
I danas su bivši logoraši ukazali da predstavnici vlasti RS-a trebaju prihvatiti određene činjenice koje su se događale u ratu, uključujući i postojanje logora.
“Isto tako i mi Bošnjaci moramo prihvatiti da je i u našim redovima bilo pojedinačnih zločina, kao što je bio logor u Konjicu, gdje su stradali Srbi, a presuda se u tom slučaju mora prihvatiti, jer su ljudi stradali”, kaže Tahirović.
Nažalost, i danas su prisutna osporavanja da se obilježe mjesta stradanja, od svih razina vlasti u RS, koji ne dozvoljavaju postavljanje bilo kakvih obilježja koja bi ukazivala da su se na tim mjestima dešavali zločini.
Iako je prošlo 16 godina od završetka rata, u BiH nijednim zakonom nisu definirana prava žrtava torture u logorima, iako na to našu zemlju obavezuju međunarodne konvencije.
