Baratanje ratom kao opcijom nije nešto čime bi se trebala služiti zemlja koja tapka pred vratima Europske unije. No Ivica Dačić, srbijanski vicepremijer, ipak poručuje kako “Srbija ne smije kazati da neće ratovati za Kosovo”
Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr
Kad je prije 22 godine, prigodom obilježavanja 600. godišnjice kosovske bitke na Gazimestanu, s pozornice visoke 18 metara, Slobodan Milošević poručio: “Danas smo opet u bitkama, One nisu oružane, iako i takve još nisu isključene”, malo tko ga je shvatio dovoljno ozbiljno. Točnije, Miloševića nisu ozbiljno shvatili oni koji su mogli nešto učiniti da se izbjegne krvavi raspad Jugslavije. Kad je nepune dvije godine poslije, na jednom sastanku s predstavnicima srbijanskih općina, Milošević izjavio: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo”, već je bilo prekasno. U međuvremenu se odigrala “antibirokratska revolucija” koja je pomela Miloševiću nesklone strukture u Vojvodini i Crnoj Gori i sve je bilo spremno za iscrtavanje memorandumskih granica na terenu. Istina, dok su “revolucionarni” valovi rušili sve pred sobom, pripremajući teren za pokretanje trupa, pljuštale su verbalne osude iz zapadnih jugoslavenskih republika, ali nikakve ozbiljne međunarodne inicijative da se kola zaustave prije ponora nije bilo.
Ovih dana i Ivica Dačić, Miloševićev nasljednik na čelu Socijalističke partije Srbije, koji obnaša dužnosti zamjenika srbijanskog premijera i ministra policije, svečano objavljuje da oružane bitke nisu isključene. Doduše, ne na Kosovu nego za Kosovo ili barem za njegov sjeverni dio. Dačić je naime za beogradsku televiziju B92 izjavio kako “Srbija ne smije kazati da neće ratovati za Kosovo” te objasnio da je za sigurnost u regiji potrebna “ravnoteža straha”.
Istodobno se na graničnim prijelazima između Kosova i Srbije odigrava novi okršaj KFOR-a i lokalnih Srba u kojem je ozlijeđen 21 pripadnik međunarodnih snaga.
Zanimljivo je da se ni jedan ni drugi događaj ni Dačićeva izjava ni vijesti o 21 ozlijeđenom pripadniku međunarodnih snaga gotovo nigdje nisu plasirani kao vijest dana. Dačić se dan nakon gostovanja u emisiji “Hoću da znam” televizije B92 uputio u Bruxelles gdje se sastao s čitavim nizom važnih osoba, od direktorom za vanjska i vojno-politička pitanja Vijeća EU-a Roberta Coopera, europskog izaslanika za zapadni Balkan Miroslava Lajčaka i zastupnika u Europskom parlamentu Viktora Boštnara, do europskog povjerenika za proširenje Štefana Fülea, na kojima je navodno zaključeno “da je došlo do osjetnog napretka u dijalogu s Prištinom”.
A što se tiče incidenata na srpskim barikadama, u medije je dospjela tek vijest da su portugalski i mađarski vojnici iz KFOR-ova sastava tijekom noći na četvrtak pokušali ukloniti barikadu kod Zvečana, da su pri tome upotrijebili i suzavac, ali uzalud – Srbi su nakon incidenta dodatno ojačali barikadu – lokalni Srbi to im nisu dopustili. Doznaje se još da je u neuspješnoj akciji ozlijeđen 21 KFOR-ov pripadnik, među kojima dvojica teže, ali se ne zna jesu li izvukli deblji kraj u okršaju s lokalnim Srbima ili su možda nastradali u prometnoj nesreći. Čak ni sveprisutni Reuters nije u svom servisu emitirao ni jednu fotografiju s mjesta događaja čime je automatski određena sudbina ionako šture vijesti. Premda to graniči s teorijom zavjere, teško je ne pomisliti da se time nastoji ne naškoditi Beogradu uoči očekivane odluke o kandidaturi Srbije za članstvo u Europskoj uniji.
U samoj Srbiji objava spremnosti za novi rat nije naišla na opću osudu, nego je, koliko se može zaključiti iz beogradskih medija, javnost podijeljena. Dok, na primjer, potpredsjednica Demokratske stranke Jelena Trivan izjavljuje kako si “Srbija ne može priuštiti luksuz da u ratovima izgubi još jednu generaciju”, iz Srpske napredne stranke Dačićevu izjavu komentiraju riječima: “Tako se ponaša pravi državnik.” Politički analitičar Predrag Simić pak smatra da je Dačićeva izjava upućena “biračkom tijelu koje je negativno reagiralo na poruke predsjednika Borisa Tadića i ministra obrane Dragana Šutanovca da Srbija više neće ratovati”, a Goran Bogdanović, ministar za Kosovo i Metohiju, kaže da “takav Dačićev stav godi svima”, ali i da se plaši kako je riječ o “upotrebi Kosova u predizborne svrhe”.
Danas nije niti 1989., zemlje “regije” i vodeće zemlje svijeta u međuvremenu su nešto naučile, niti je Dačić Milošević pa se na njegovim mitinzima sasvim sigurno neće okupiti milijun sljedbenika, koliko ih je navodno bilo na Gazimestanu. Baratanje ratom kao opcijom međutim ipak nije nešto čime bi se trebala služiti zemlja koja tapka pred vratima Europske unije.
