Tadićeva 'čestitka' za 20 godina hrvatske neovisnosti

Tadićeva tvrdnja da je Ruđer Boškoviću Srbin dokazuje da je svojatanje hrvatske kulture u Srbiji prisutno i na najvišim političkim razinama, a ne samo u pojedinim intelektualnim krugovima. Pritom začuđuje to što Tadić kaže kako se nada da ga “prijatelji Hrvati” neće pogrešno razumjeti kad svojata jednog njihovog velikana, kao da je to valjda uobičajena pojava među prijateljima

Piše: Marijan Lipovac | Vjesnik.hr

Neobičnu čestitku za 20. godišnjicu svog međunarodnog priznanja Hrvatska je dobila od srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, koji je u razgovoru za beogradski magazin Nedeljnik hrvatskog znanstvenika i isusovca Ruđera Boškovića svrstao u srpske velikane.

“Nadam se da me moji hrvatski prijatelji neće pogrešno razumjeti, ali Ruđer Bošković je bio Srbin katolik”, kazao je Tadić upitan tko su najveće povijesne osobe u srpskom narodu i uz Boškovića naveo i Nikolu Teslu, Milutina Milankovića (obojica rođena u Hrvatskoj), Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića i Mihajla Pupina. U razgovoru objavljenom na čak 12 stranica Tadić je izrekao dosta tog zanimljivog, među ostalim spomenuvši da mu je stric bio četnik i da je vrlo važno pronaći grob Draže Mihailovića.

Međutim, za hrvatsku je javnost najzanimljivija tvrdnja o Boškoviću, koja dokazuje da je svojatanje hrvatske kulture u Srbiji prisutno i na najvišim političkim razinama, a ne samo u pojedinim intelektualnim krugovima. Pritom začuđuje to što Tadić kaže kako se nada da ga “prijatelji Hrvati” neće pogrešno razumjeti kad svojata jednog njihovog velikana, kao da je to valjda uobičajena pojava među prijateljima. Tadić nije pojasnio kako bi Hrvati trebali shvatiti njegove riječi, a da to ne bude pogrešno, ali nije ni trebao, jer je jasno što se krije iza njegova istupa.

Riječ je očito o kompleksu manje vrijednosti srpske elite koja u nedostatku vlastitih velikana mora otimati tuđe. Primjerice Srbi, za razliku od Hrvata, nisu imali renesansnu književnost, ali taj problem lako nadoknađuju smatrajući dubrovačke pisce svojima, a u konačnici svojatajući i sve velikane rođene u Dubrovniku, uključujući i Boškovića, a time i cjelokupnu dubrovačku kulturnu baštinu.

Ljubav prema Dubrovniku Srbija je zorno pokazala 1991. razarajući uz pomoć tada satelitske Crne Gore najužu gradsku jezgru upisanu u registar svjetske baštine Unesca. Agresija na Dubrovnik Srbima je definitivno oduzela moralno pravo da Dubrovnik smatraju svojim, ali Tadić očito ne misli tako pa paušalno Boškovića proglašava Srbinom, iako za to nema nikakvih dokaza. Otac mu je bio katolik iz istočne Hercegovine, majka podrijetlom Talijanka, a izjašnjavao se kao Dalmatinac iz Dubrovnika, što je bio jedan od načina na koji se u vrijeme kad je Hrvatska bila podijeljena izražavao hrvatski identitet pa je tako Faust Vrančić potkraj 16. stoljeća i svoj jezik nazivao dalmatinskim. U svojim pismima pisanim na talijanskom Bošković je spominjao “naše Hrvate” opisujući susret s hrvatskim vojnicima u Beču i nigdje ne spominje bilo kakve veze sa Srbima kakve se pričinjaju Tadiću.

Budući da je riječ o predsjedniku države, Tadićev istup je prije svega politički nekorektan, ali i opasan jer podsjeća na vremena od prije 20 godina.

Kako bi javnost u Srbiji reagirala da netko od hrvatskih dužnosnika izjavi da je Nikola Tesla zapravo etnički Hrvat jer je po ocu potjecao iz hrvatske plemićke obitelji Draganić iz Zadra, a po majci iz plemićke obitelji Kalinić iz Novog Vinodolskog? O tome da su njegovi preci tek kasnije prešli na pravoslavlje govorio je sam Tesla, koji se nacionalno ipak izjašnjavao Srbinom i to poštuje cijela hrvatska javnost. Teslu se napokon počelo prihvaćati kao hrvatskog velikana jer je rođen u Hrvatskoj, ali nitko mu ne negira srpski identitet ili odriče pravo Srbiji da ga također smatra svojim, čime bi bio zadovoljan i sam Tesla koji se zalagao za mir i suradnju Hrvata i Srba.

U Srbiji očito prevladava stav da su “naši” velikani samo “naši” i da ne može postojati dvostruki identitet, jedan prema mjestu rođenja i drugi prema nacionalnosti. Tako se Hrvatima ne dopušta da Ivu Andrića, Hrvata iz BiH, smatraju i hrvatskim književnikom, jer s njim Srbija ima jedinog “svog” nobelovca, dok Hrvati i bez Andrića već imaju dvojicu, Lavoslava Ružičku i Vladimira Preloga.

Za srpske frustracije međutim može se imati razumijevanja. Zbog ratova koje su vodili na području bivše Jugoslavije, Srbi su u posljednjih 20 godina najpoznatiji po “velikanima” poput Slobodana Milošević, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, a Srbi kao filmski negativci postali su trend u Hollywoodu. No žele li rebrendirati svoj imidž u svijetu, to im neće uspjeti otimačinom tuđih velikana.