Prema podacima državne agencije za statistiku, stopa nezaposlenosti u BiH iznosi 27,6 posto, 23.000 državnih službenika, policajaca i vojnika nije dobilo plaće za siječanj jer još nije završen posao na donošenju državnog proračuna…
Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr
Više od 16 mjeseci trebalo je stranačkim čelnicima u Bosni i Hercegovini za obavljanje posla koji je u većini civiliziranih zemalja trivijalan. I u BiH to može biti trivijalan posao ako se poštuju neka već uspostavljena pisana i nepisana pravila, ali može biti i vrlo kompliciran ako se od njih odstupi. Kad se provedu izbori u zemlji triju konstitutivnih naroda i dvaju entiteta, nitko sa sigurnošću ne može reći tko je pobjednik jer se stranke, kako je to jednom netko rekao, ne natječu u istoj disciplini, a zastupnički mandati koje osvoje na izborima u praksi nemaju jednaku važnost.
Nakon izbora održanih 3. listopada 2010. tako su na osobitoj cijeni bili hrvatski mandati jer se u sklopu hrvatske kvote donosila odluka hoće li koalicija okupljena oko Platforme SDP-a BiH uspjeti formirati vlast ili ne. A što se tiče izbornog pobjednika, na izborima za državni parlament dvije su stranke, SDP BiH i Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, osvojile po osam zastupničkih mjesta, s tim da je SDP BiH osvojio više glasova, ali je SNSD osvojio osam od 14 mjesta, koliko ih popunjavaju zastupnici izabrani u Republici Srpskoj, dok je SDP BiH osvojio osam od 28 mjesta koja popunjavaju zastupnici izabrani u Federaciji BiH. A ta činjenica nije nevažna iz razloga što u državnom parlamentu postoji tzv. entitetsko glasovanje – svaka odluka, da bi bila izglasana, mora dobiti natpolovičan broj glasova, ali i odgovarajući broj glasova iz svakog entiteta.
Zlatko Lagumdžija, vođa SDP-a BiH, oko Platforme svoje stranke okupio je još tri stranke – Stranku demokratske akcije, koja u državnom parlamentu ima sedam mjesta, te HSP BiH i Narodnu stranku “Radom za boljitak”, koje imaju po jedno zastupničko mjesto. Prije je redovito bio običaj da se pri formiranju vlasti parlamentarna većina složi od najjačih stranaka iz svakog od konstitutivnih naroda, no ovoga su puta u koaliciju ušle dvije stranke koje su osvojile prvo i drugo mjesto u utrci za bošnjačke glasove i dvije stranke koje su u utrci za hrvatske glasove osvojile začelje, ne računajući one koje nisu ni prešle izborni prag. No toj je koaliciji ipak, uz neke “teškoće” koje su “prevladane” odlukom visokog predstavnika međunarodne zajednice Valentina Inzka, uspjelo formirati izvršnu vlast na razini Federacije BiH. (“Teškoće” su se sastojale u tome da federalna vlada nije dobila potrebnu potporu u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, a izborno je povjerenstvo utvrdilo da joj je i tu nedovoljnu potporu izglasao parlament koji nije zakonito konstituiran.)
Nakon toga uslijedila je gotovo čitava jedna godina jalovih pregovaranja šestorice stranačkih čelnika, možda i nadanja da će Inzko ponovo posegnuti za famoznim bonnskim ovlastima, i otvoriti mogućnost za formiranje Vijeća ministara BiH i bez potrebne parlamentarne većine. (U parlamentarnu je proceduru išlo glasovanje o povjerenju Slavi Kuliću, kandidatu za tu funkciju, premda prethodno nije postignut nikakav dogovor o parlamentarnoj većini!)
A rješenje nije uopće bilo komplicirano – trebalo je samo poštovati pisana i nepisana pravila iz relativno kratke povijesti višestranačja BiH: vlast na državnoj razini formiraju stranke koje osvoje većinu glasova svakog od triju konstitutivnih naroda, a na premijerskom mjestu (tj. mjestu predsjedavajućeg Vijeća ministar) predstavnici triju naroda smjenjuju se prema načelu rotacije. Čim su se šestorica predsjednika stranaka – Dragan Čović (HDZ BiH), Božo Ljubić (HDZ 1990), Zlatko Lagumdžija (SDP BiH), Sulejman Tihić (SDA), Milorad Dodik (SNSD) i Boro Bosić (SDS) – vratila tom modelu, politička je kriza riješena.
Nakon 16 mjeseci, koliko je proteklo od izbora do formiranja izvršne vlasti na državnoj razini, može se konstatirati da je to vrijeme uzaludno potrošeno, da su se izborni pobjednici bavili sami sobom, svojom borbom za fotelje, umjesto da se suoče s golemim problemima, kako onima koji se javljaju kao posljedica globalne krize tako i onim “autohtonim”. A posljedice su lako vidljive. Prema podacima državne agencije za statistiku, stopa nezaposlenosti u BiH iznosi 27,6 posto, 23.000 državnih službenika, policajaca i vojnika nije dobilo plaće za siječanj jer još nije završen posao na donošenju državnog proračuna, a upravo na dan kad je parlament izglasao povjerenje Vijeću ministara, na čelu s Vjekoslavom Bevandom, stigla je vijest da se u zemljama Europske unije udvostručio broj azilanata iz BiH, što može ugroziti bezvizni režim teškom mukom uspostavljen početkom prošle godine.
Naravno, neozbiljno bi bilo i pomisliti kako tih problema ne bi bilo da je Vijeće ministara uspostavljeno mjesec ili dva nakon izbora. Ali se isto tako mora reći kako je na političkim čelnicima, u prvom redu onima koji su “zaslužni” za 16 mjeseci potrošenih na nepotrebne sastanke šestorice, koji su u jednom trenutku počeli previše sličiti na one s razmeđa osamdesetih i devedesetih, odgovornost što ih nisu bar pokušali rješavati.
