Predsjednik Komisije “Justitia et pax” (Pravda i mir) Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, uputio je, 10. travnja priopćenje za javnost u vezi s presudom Suda za ljudska prava od 31. 1. 2012. pod naslovom: “Presuda Europskog suda za ljudska prava u suprotnosti sa slobodom vjere i autonomijom Crkve”. Priopćenje prenosimo u cijelosti:
Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je 31. siječnja 2012. presudu u slučaju “Sindikat Dobri pastir protiv Rumunjske” (Sindicatul Pastorul cel bun c. Roumanie). Presuđeno je da je odbijanje registracije sindikata, koji su osnovali neki svećenici i vjernici laici Rumunjske pravoslavne Crkve protivan slobodi udruživanja koju jamči čl. 11 Europske konvencije o ljudskim pravima.
Takva presuda Europskog suda je ozbiljan razlog zabrinutosti ne samo Pravoslavne Crkve u Rumunjskoj nego i u cijeloj Europi, ali i Katoličke Crkve. Koliko je poznato radi se o nečuvenom presedanu u pravničkoj praksi.
U svim demokratskim državama zajamčena je sloboda vjere. Ovakva presuda Europskog suda za ljudska prava protivi se upravo toj slobodi vjere. U ovom konkretnom slučaju nije riječ o javnom redu i miru, na što se poziva Sud u svojoj presudi, nego upravo o zajamčenoj slobodi vjere.
Zar doista može biti dovoljan razlog priznavanja jednog takvog navodnog sindikata sama činjenica da on ne predstavlja opasnost za javni red i mir a da se pri tom ne postavi nezaobilazno pitanje – poštuje li se takvom presudom sloboda vjere i opće prihvaćena specifičnost Crkve kao specifične sakralne institucije različite od svih drugih sekularnih institucija, organizacija i udruga?
Iz te svojevrsne specifičnosti same naravi Crkve proizlaze i posebni odnosi između svećenika, koji nisu samo vjerski službenici, kojima je povjereno obavljanje nekog posla uz određenu naknadu, nego su oni posvećene osobe koje svjesno i dragovoljno odabiru cijelim svojim bićem služenje u Crkvi – pa i u onim slučajevima kada je Crkva progonjena i kada nema mogućnosti financijske naknade za njihovo služenje.
Uz ovo, već spomenuto, ozbiljno zabrinjava činjenica da Europski sud za ljudska prava ovakvom presudom potpuno previđa, njemu zacijelo dobro poznatu činjenicu, da država – barem u Europi – nije nadležna u vjerskoj, odn. isključivo crkvenoj materiji. Ima se dojam da ovakvom svojom presudom Sud pokazuje da ne poštuje opće prihvaćenu i zagarantiranu autonomiju Crkve i njezinu unutrašnju organizaciju pred civilnim vlastima. Država prihvaća činjenicu da se nema pravo miješati u unutarnje uređenje Crkve kao institucije niti prosuđivati ispravnost unutarnjih akata njenih tijela.
Kao i mnogi drugi zainteresirani, i mi se utemeljeno nadamo da će Utok protiv spomenute odluke Europskog suda biti temeljito i objektivno razmotren na Velikom vijeću Europskog suda za ljudska prava i da će biti odbačen kao neutemeljen jer je protivan zagarantiranoj slobodi vjere i autonomiji Crkve.
