Frankopan: Vjesnik je dobra poslovna prilika, možemo ga spasiti

Vidim Vjesnik kao mogućnost povratka uloženog, kao mogućnost da novinari i zaposlenici zadrže svoja radna mjesta, ali također zbog mog odnosa prema Hrvatskoj i njezinim vrijednostima, što Vjesnik nesumnjivo jest, imam i želju spasiti taj list od nestajanja i na taj način dati svoj doprinos razvoju hrvatskog društva

Razgovarao: Jurica Körbler | Vjesnik.hr

Ime Nicholasa de Frankopana posljednjih se mjeseci često pojavljivalo u hrvatskim medijima, posebno kada je fond OAK Investment iskazao interes za kupnju Vjesnika. Zagrebački dnevni list, dugogodišnje tradicije i jedna od posljednjih perjanica »ozbiljnog« novinarstva koje očito u Hrvatskoj više nije u modi, našao se u vrlo teškoj situaciji i u tijeku je rješavanje njegove sudbine. OAK fond jedini se javio na poziv za preuzimanje lista, a sljedećih dana doznat će se hoće li taj investicijski fond preuzeti Vjesnik. S Nicholasom de Frankopanom razgovarali smo o motivima fonda za ulaganja u medije u Hrvatskoj.

Zašto se OAK fond odlučio preuzeti Vjesnik?

– Ukratko, OAK ima i traži partnere iz cijelog svijeta koji su zainteresirani za velike razvojne projekte, uglavnom u građevini i nekretninama. Po logici stvari, OAK nije izravno zainteresiran za medije. Međutim, kada smo doznali za mogućnost preuzimanja Vjesnika i za mogućnost predlaganja plana za preuzimanje tako velikoga hrvatskog brenda etabliranog na tržištu, i to u ovim posebnim vremenima, čini nam se da ga možemo spasiti. Naime, na kraju smo ere prevlasti tiskanih medija kao zasebne svjetske sile, gdje se u konkurenciji s elektroničkim medijima tiskani pokušavaju održati na životu, ali bez obzira na to, a vjerujući u etabliranost i važnost Vjesnika kao brenda, čini nam se da možemo napraviti sve kako bismo ga spasili.

Imate li, s obzirom na vaš odnos prema Hrvatskoj, i neke posebne motive za ovaj posao, jeste li uložili poseban trud da uvjerite svoje partnere u fondu da je kupiti Vjesnik dobar posao?

– Vidim Vjesnik kao dobru poslovnu priliku, kao mogućnost povratka uloženog, kao mogućnost da novinari i zaposlenici zadrže svoja radna mjesta, ali također zbog mog odnosa, i odnosa moje obitelji prema Hrvatskoj i njezinim vrijednostima, što Vjesnik nesumnjivo jest, imam i želju spasiti taj list od nestajanja i na taj način dati svoj doprinos razvoju hrvatskog društva, demokratskih procesa i pluralizma medijske scene. Utoliko moj interes nije osoban. No, i moji partneri brzo su uvidjeli vrijednost ovoga posla, tako da nije bilo potrebno posebno ih uvjeravati da je preuzimanje Vjesnika pravi potez.

Kako ocjenjujete tijek pregovora o preuzimanju Vjesnika?

– Mogu samo reći da razgovaramo s vlasnicima Vjesnika i nadamo se da ćemo brzo stići do pozitivnog rješenja. Naravno, to je kompliciran proces jer se sastoji od mnogih stavaka i ne mogu govoriti o detaljima jer bi to s moje strane bilo neumjesno. No, ishod pregovora ovisi isključivo o strpljenju i dobroj volji obiju strana.

Postoji li plan daljnjeg širenja u Hrvatskoj ili regiji kada su mediji u pitanju?

– Naš se pristup temelji na kvaliteti, ne kvantiteti, moje prva nadanja su, uspijemo li preuzeti Vjesnik, da ćemo hrvatskom medijskom prostoru ponuditi kvalitetan proizvod, pa tek onda razmišljati o širenju, bilo u Hrvatskoj, bilo u regiji. No, Hrvatskoj predstoji i puno posla u dubljem, snažnijem i praktičnijem povezivanju dijaspore s domovinom, i u tom smislu Vjesnik može biti pravom poveznicom koja bi mogla pomoći u daljnjem ulaganju, ali i emotivnom povezivanju iseljenika s maticom.

Kako je došlo do vašeg prvog ulaganja u Hrvatsku?

– Tijekom Domovinskog rata cijela moja obitelj, roditelji, braća i sestre, bez ostatka su se angažirali u najraznovrsnijim diplomatskim inicijativama za neovisnost Hrvatske i doživjeli smo veliku sreću kada je Hrvatska priznata 1992., kao i kada je oslobođena 1995. Govorili smo onda, a to govorimo i danas, da pravi test hrvatske neovisnosti leži u snazi njezina gospodarstva. Vjerujemo u Hrvatsku sa snažnim gospodarstvom, jer svi koji su imali puna usta hrvatske neovisnosti trebaju u nju i ulagati. Budući da je naša obitelj imala veliku želju za hrvatskom neovisnošću, smatrali smo svojom dužnošću ulagati u Hrvatsku. U tom traženju prilike za investiciju u Hrvatsku pronašli smo jednu veliku, ne i jedinu veliku – neboder na Trgu bana Jelačića. Projektu smo pristupili radikalno uloživši puni iznos investicije bez zaduživanja i inzistirali smo na potpunoj rekonstrukciji i na najstrožim hrvatskim i međunarodnim propisima o sigurnosti, tako da ta investicija bude prilika za daljnje investiranje i stvaranje radnih mjesta. Bio je to težak pothvat na tehnički zahtjevnoj lokaciji, ali taj me je proces uvjerio da u Hrvatskoj imamo ponajbolje radnike i stručnjake na svijetu. Problema je bilo puno, ali rješavali smo ih jednog po jednog i danas vidite neboder kao jedan od simbola zagrebačkoga Donjega grada. To je u tom trenutku bila daleko najveća investicija u središtu grada Zagreba. Želim reći da Hrvatska više nema ni neprijatelja, ni gospodara izvana, sami smo kovači svoje sreće i moramo biti toga svjesni, to je jedini način za razvoj ove zemlje.

Možete li usporediti poduzetničku i ulagačku klimu u Hrvatskoj i ostatku Europe; s kojim se problemima suočavaju investitori?

– To sam pitanje čuo nebrojeno puta i u Hrvatskoj i izvan nje, o tome sam govorio i na konferenciji o nekretninama ovog tjedna u Zagrebu, i moj je odgovor uvijek isti: privucimo hrvatski kapital, strani će ga slijediti! Sustav mora biti učinkovitiji, moramo povećati cirkulaciju novca u Hrvatskoj, što će automatski poslati signale i drugima da investiraju. Savim pragmatično, to znači da moramo smanjiti vrijeme donošenja odluka, dozvole se moraju izdavati puno brže, jer država mora shvatiti da bi iz poreza mogla regrutirati sredstva za alimentiranje umirovljenika, zdravstva i sustava socijalne skrbi. Cijeli državni aparat mora djelovati puno brže. Pritom ne prejudiciram na vrstu donesenih odluka, no što su odluke brže, to je brži ulazak kapitala u Hrvatsku. Kada bi to vrijeme bilo skraćeno za pola, kapital koji ulazi i cirkulira bi se udvostručio. Tada su svi pobjednici – država, jer skuplja više poreza, radnici, jer rade i zarađuju plaću, a investitorima je osiguran povrat sredstava i zarada. Besmisleno je sukobljavanje države, radnika i investitora jer svi ovisimo jedni o drugima i u tom smo poslu zajedno.

Ne ciljamo na visoku nakladu, Vjesnik će ostati list s ozbiljnim sadržajem

Preuzmete li Vjesnik, kakve će to biti novine, hoćete li nastaviti s razvojem ozbiljnog dnevnog lista?

– Krećemo s pretpostavke da u Hrvatskoj, kao uostalom i svim drugim zemljama, postoji relativno mali broj čitatelja zainteresiranih za visokokvalitetne ozbiljne sadržaje, i zato naše ambicije u pogledu visokih naklada nisu posebno velike. Ne vidimo Vjesnik kao opasnost Jutarnjem ili Večernjem listu, ili bilo kojem drugom velikom dnevnom listu u Hrvatskoj, baš nasuprot, vidimo Vjesnik kao sukladan dodatak hrvatskoj medijskoj sceni. Doista vjerujemo da i s manjom nakladom možemo održavati visokokvalitetan proizvod. Dakle, Vjesnik će ostati i dalje list s ozbiljnim sadržajem. Teško je predviđati budućnost tiskanih medija u cijelom svijetu. No, sigurni smo da čitatelj mora vjerovati u informaciju koju dobije putem određenog medija, kao i da taj medij mora stvarati sadržaj koji je originalan i vjerodostojan. Na ta dva stupa novinarstva, uspijemo li ga spasiti, počivat će i Vjesnik.