U bližoj okolici Banje Luke, nekad pretežito naseljenoj katolicima i Hrvatima, i na kojoj se prostiru katoličke župe Petrićevac, Budžak, Marija Zvijezda (trapisti), Motike, Trn, Barlovci, Ivanjska i Šimići, od predratnih 23.278 katolika, krajem 2011. godine bilo ih je svega 1.536!
Piše: Fra Velimir Blažević | Svjetlo riječi
Statistike kazuju da je u Bosni i Hercegovini prije rata (1992-1995) bilo oko 835.000 katolika, velikom većinom Hrvata, a prema najnovijim podacima krajem 2011. ih je bilo oko 441.500. U odnosu na predratno stanje, trenutno ih je manje za 394.000. Posljedica je to tzv. “etničkog čišćenja” ili protjerivanja katolika i Hrvata, osobito iz Republike Srpske, provedenog tijekom i naročito pri kraju rata. Na područjima općina Banje Luke, Bosanske Gradiške, Kotor Varoša, Laktaša, Ljubije, Mrkonjić Grada i Prijedora godine 1991. bilo je 43.460 Hrvata. Tome broju bi svakako trebalo dodati još barem 5-6 tisuća, od ukupno 35.703 onih koji su se te godine u popisu stanovništva izjasnili kao Jugoslaveni, a bili su Hrvati. Godine 1999. u navedenim općinama bilo je Hrvata katolika 6.105, a izumiranjem taj se broj još smanjio, i krajem 2011. bilo ih je svega 4.874.
U bližoj okolici sjeverozapadno od Banje Luke, nekad pretežito naseljenoj katolicima i Hrvatima, i na kojoj se prostiru katoličke župe Petrićevac, Budžak, Marija Zvijezda (trapisti), Motike, Trn, Barlovci, Ivanjska i Šimići, od predratnih 23.278 katolika, krajem 2011. godine bilo ih je svega 1.536!
Neznatan povratak prognanika u Republiku Srpsku. Očekivanja da bi poslije sklapanja Daytonskog okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim osobama (Aneks 7) moglo doći do povratka izbjeglica i prognanika svojim kućama, nisu se ostvarila, posebno ne u banjolučkom kraju i u Republici Srpskoj. U naprijed spomenute župe vratilo se možda tek par stotina starijih osoba, ili bračnih parova.
Na tu činjenicu učestalo su ukazivali najviše, i gotovo jedini, kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski, i Franjo Komarica, biskup banjolučki. Činili su to kako na redovitim zasjedanjima Biskupske konferencije BiH tako i na zajedničkim zasjedanjima s Hrvatskom biskupskom konferencijom, kao i u svojim izvješćima i obraćanjima za pomoć Svetoj Stolici, te u različitim intervjuima i izjavama za tiskovne i elektronske mass-medije.
Razlozi slabog povratka. Kao što je u svoje vrijeme trebalo ukazivati na one koji su odgovorni za “etničko čišćenje”, isto tako je bilo opravdano i nužno u nekom vremenu ukazivati na sprečavanje i sračunato opstruiranje povratka prognanika svojim domovima. Ali kako ni nakon sedamnaest godina od naprijed spomenutog Sporazuma nije došlo do imalo znatnijeg ili zapaženijeg povratka katolika i Hrvata u svoju bosansku postojbinu, pokazuje se posve uzaludnim ponavljati i isticati da vlast Republike Srpske opstruira povratak, pa da ga zato ni nema.
Nisu, međutim, za slab ili skoro nikakav povratak krive jedino vlasti Republike Srpske, ili lideri pojedinih političkih stranaka u tom entitetu. Ako su u prvo vrijeme i kroz niz godina povratak onemogućavali srpska vlast i zagovornici stvaranja i obrane “čistog srpskog prostora”, treba reći da povratka nije bilo, i nema ga najviše zbog toga jer se tijekom tolikih godina većina prognanika u Hrvatskoj uglavnom nekako snašla, i oni se ne žele vratiti u Republiku Srpsku. Mnogi se više ni ne mogu vratiti, jer su svoje kuće i imovinu tijekom ili po završetku rata na brzinu prodali, ili mijenjali za drugu u Hrvatskoj, ili im je ona potpuno uništena. Stoga uporno ponavljati kako vlasti Republike Srpske, od općinskih do entitetske, opstruiraju i onemogućavaju povratak, ili kako se povratnicima ne pruža potrebna pomoć za održivi povratak, ne samo da te vlasti uopće ne pogađa, jer su na to već otvrdnule, nego djeluje destimulirajuće i na one koji još možda dvoume da li se vratiti na svoje, ili ne.
Valja reći i to da su slabom povratku prognanika u Republiku Srpsku pogodovale također različite materijalne stimulacije i potpore kojima je vlast u Republici Hrvatskoj, zbog vlastitih interesa, nastojala zadržati Hrvate na svom području.
Nema nikakve dvojbe oko toga da su Hrvati i katolici u Republici Srpskoj zapostavljeni, i da se povratnicima ne poklanja ni približno pažnja, osobito na razinama lokalne uprave ili mjesnih zajednica, kao što se poklanja srpskim izbjeglicama i raseljenim osobama. Stoji, međutim, i to da ponegdje povratnici od organa civilne vlasti ni ne traže pomoć, očekujući valjda da to učini netko drugi za njih, ili da netko dođe i da ih upita: treba li im, i žele li kakvu pomoć!
Nedovoljno, ali pomoći je ipak bilo. Za slabo angažiranje u pospješivanju povratka i u pružanju pomoći povratnicima prigovori se mogu staviti i na držanje hrvatskih zastupnika i sudionika, tamo gdje ih ima, u organima vlasti u Republici Srpskoj. Ali objektivnosti radi, makar da su to rijetki slučajevi, vrijedi spomenuti kako su ranijih godina gradska vlast Banje Luke i entitetske vlasti Republike Srpske neku pomoć pružale povratnicima bilo u obnovi kuća, dijeljenju poljoprivrednih manjih strojeva ili krava, bilo u rješavanju komunalnih problema, kao što su dovođenje struje, popravak i asfaltiranje putova, vodoopskrba, a također u obnavljanju porušenih ili teško oštećenih crkava i drugih crkvenih objekata. U tom pogledu treba istaknuti jače angažiranje u novije vrijeme gosp. Davora Čordaša, iz reda hrvatskog naroda, sadašnjeg ministra za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske.
Dakako da krivicu i krivce za progon Hrvata katolika i za razaranje njihovih kuća, za sprečavanje povratka prognanika, ne treba prešućivati. Ali isto tako ne treba prešućivati da je nešto povratka bilo, i da je neka pomoć povratnicima davana. A prešućuje se, pa čak i niječe da je te pomoći bilo, ili da je ima. To se sigurno događa i zbog nedostatka pravih i potpunih informacija u javnosti o tome što se čini, i kakvi se rezultati glede povratka i povratnika postižu. Stoga umjesto stalnog kukanja kako povratka nema i kako ga netko onemogućuje, bilo bi, i bit će mnogo korisnije, i djelovalo bi, i djelovat će stimulativnije na povratak ako se iznose pozitivni primjeri povrataka koji su se dogodili, kao i podaci o pomoći u različitim vidovima, koja je povratnicima dostupna ili koja im se pruža. To je i razlog što ću ovdje, na kraju, navesti da je u godini 2011. od ukupnog iznosa 3,216.207 KM proračunskih sredstava, za povratnike i povratak Hrvata u RS investirano oko 2,5 milijuna KM, a od toga je u banjolučkoj regiji, koja obuhvaća područja Banje Luke, Gradiške, Kotor Varoša, Laktaša, Mrkonjić Grada i Prijedora, za hrvatske povratnike izdvojeno 971.077 KM, od čega 85.500 KM za održivi povratak, 172.920 KM za obnovu i rekonstrukciju kuća, 497.150 KM za infrastrukturu i 215.500 KM za vjerske ili crkvene objekte.
Ako je već povratnika Hrvata u RS veoma malo, pozitivna stvar je makar to da se prognanici koji žive u Hrvatskoj i po europskim državama jednom godišnje, redovito uz neki crkveni blagdan, u većem broju okupe u svom rodnom kraju, kao što je slučaj, npr. u župama Kotor Varoš, Ivanjska i Šimići, i u selima Stranjani i Matoševci, barlovačke župe. Tu praksu bi svakako trebalo i ubuduće podržavati, i prenijeti na potomke, da se barem na taj način održi veza s rodnim krajem ili krajem svoga porijekla.
