Pisali smo i predsjedniku Josipoviću da intervenira kod predsjednika Dodika koji mu je rekao da se mogu vratiti svi Hrvati u RS i da će im dati imovinu. Valjda predsjednička riječ vrijedi, jer stara je izreka – “carska se ne poriče”. Rado ćemo objaviti vijest da su domovi vraćeni i još radije ćemo zahvaliti onima koji budu za to zaslužni
Piše: prof. dr. Franjo Topić
Napredak se ne odričemo nijednog mjesta u cijeloj BiH, koliko god to za neke izgledalo utopistički. Izgledala je utopistički obnova Otvorene kuće kao i obnova crkve i župske kuće u Garevcu i Modriči kao i u mnogim mjestima, pa su obnovljene i sad su veće i ljepše (da ne kažemo i starije) nego što su bile. Ono što je još važnije jest poticaj i podrška obnovi žive Crkve. To je naravno dug i mukotrpan proces. Uostalom bio je državni projekt progon ljudi tako treba biti i povratak državni projekt. Ali važni su i svi mali koraci. U tom smislu tražimo već godinama od lokalnih i banjalučkih vlasti da vrate hrvatske domove u Derventi i Bosanskom Brodu. Pisali smo i predsjedniku Josipoviću da intervenira kod predsjednika Dodika koji mu je rekao da se mogu vratiti svi Hrvati u RS i da će im dati imovinu. Valjda predsjednička riječ vrijedi, jer stara je izreka – “carska se ne poriče”. Rado ćemo objaviti vijest da su domovi vraćeni i još radije ćemo zahvaliti onima koji budu za to zaslužni.
Uvreda pameti, poštenja, istine i Boga
U sklopu dana sarajevskog kantona 7. 5. četiri nacionalna drevna kulturna društva održala su zajednički koncert sa izabranim zborovima iz svakog društva. Time se želi poručiti da svatko može pjevati svoje pjesme na istom koncertu i da to može ponuditi lijepi umjetnički i duhovni ugođaj. Ovo je prilog pomirenju i zbližavanju ljudi, ali to ne znači prešućivanje pogotovo ne mijenjanje istine o ratu. Ne može se mimoići ni “srpsko obilježavanje” žrtava JNA 2. svibnja. Naravno da svatko osuđuje zločin. Ali nije po svemu sudeći bilo u prvom planu poštivanje mrtvih s dovođenjem jadne, uplakane majke čiji je sin ubijen. Po načinu i dimenzijama koje mu daje “srpska strana” izgleda da je podjednako ubijeno JNA vojnika i građana Sarajeva, a omjer je 42 JNA vojnika i 11.541 ubijeni, od kojih su apsolutna većina civili. Uvreda je pameti, poštenja, istine i samoga Boga, a da se ne govori o poštovanju mrtvih da RTRS u glavnom dnevniku tvrdi da je bila tzv. Opsada Sarajeva, to znači da se to svima pričinjalo i uz to plasira još strašniju laž da je od 11.541 ubijenog 9.000 Srba. Činjenica jest da su Caco i slični ubili i dosta Srba. Ali je isto činjenica da su mnoge Srbe ubili Srbi i JNA. Istina je da je prema haškom sudu JNA tada bila neprijateljska vojska, a uz to su uhapsili i držali kao taoca predsjednika države. Ako je netko u stanju iznositi takve laži još dok su toliki svjedoci živi i nakon svih bezbrojnih medijskih izvještaja od CNN i svih svjetskih najvećih medija onda je strašno i pomisliti kud takva politika i taj narod idu.
Zločini Pavelićevih ustaša i Ttovih partizana
U mjesecu svibnju je i sjećanje na Bleiburg, koji je simbol stradanja Hrvata koncem i nakon II. svjetskog rata. Nikako da Hrvatska iskorači iz razapetosti između Jasenovca i Bleiburga. Ove godine je Jasenovac bio medijski značajniji jer su tamo išla tri čelna čovjeka Hrvatske koji su iz SDP. Trebala bi se već jednom Hrvatska izdignuti iz te podijeljenosti. Neće zločini postat ni brojniji ni manje brojni ako se s njima narod suoči. Nije lako priznati krivnju i odgovornost, pogotovo to nije lako političarima jer su njima najčešće na umu samo glasovi i slijedeći izbori. Uostalom partija i korijenski znači dio, a ne cjelinu. Smrt, ubijanje i stradanje pogotovo nevinih ne može i ne bi smjelo biti izborna tema i politikantsko pitanje. Zar je problem da se kaže kao što je Pavelićev režim ubio toliko i toliko – i o tome svi govore i to s pravom – da se kaže da je i Titov režim ubio toliko i toliko. Engleski povjesničar Malcom Noel tvrdi da je Titov režim poslije rata ubio više oko 250.000 ljudi. Svatko normalan će osuditi Pavelićeve zločine ali isto tako i svatko normalan mora osuditi Titove zločine. I ne treba se govoriti da su to bili incidenti, jer to je bio naprosto sustav ubijanja i progona političkih protivnika. Ne smije se zaboraviti da su osim pobijenih u Bleiburgu, osim onih koji su proživjeli strahote križnog puta, logore dio Bleiburške tragedije i svi progoni “državnog neprijatelja” od žena i djece i to nije trajalo par godina nego do kraja komunističkog režima. Sjećam se kako jednog poznanika nisu htjeli primiti u vojnu akademiju, iako je ispunjavao sve uvjete, jer mu je daleki rođak bio ustaša. A to je bilo ne 1945. g. nego 1970. g., dakle 25 godina nakon rata. Svi potomci ne samo ustaša nego i domobrana bili su žigosani čitava vijeka. Treba ponovo insistirati da se popišu sve žrtve II. svjetskog rata i da se to prepusti povjesničarima, a ne da se svake godine politizira i ponovo stvaraju teške duševne boli kod mnogih živih. Bilo bi dobro da se u RH nađe mjesto gdje će se obilježavati sve ono što Bleiburg znači.
[Ulomci iz Kronopisa V, 16.6.2012., koji je pod naslovom “Ljiljane bijeli, nebeskoga kraja” objavljen na web stranici HKD Napredak]
