Majku Slavu, kako su je zvali Bugojanci, ubilo je presporo pravosuđe. Ni više od 19 godina nakon nestanka nije mogla pokopati nestalog sina jedinca Jadranka…
U četvrtak 16. kolovoza, u 77. godini života, tiho, u snu, umrla je Slava Gvozden. Bit će pokopana danas popodne na katoličkom groblju Čaušlije. Svi koji su poznavali Slavu Gvozden slažu se u jednom “Otišla je žena koja je bila simbol patnje hrvatskih majki Bugojna”.
Slava Gvozden majka je Jadranka Gvozdena, jednog od nasilno odvedenih hrvatskih zarobljenika ratne 1993. godine iz logora Armije BiH u Bugojnu. Jadranko Gvozden jedan je od 19 nestalih za čijim posmrtnim ostacima se još i danas traga.
Nakon prošlogodišnje nagodbe Enesa Hadžića, jednog od osumnjičenih za zločine nad Hrvatima u ovom gradu, s Tužiteljstvom BiH, kod Slave se probudila nada da će konačno pokopati svojeg sina. Handžić je dao podatke o lokalitetu na kojem su se navodno krili posmrtni ostaci Jadranka Gvozdena, Nikice Miloša zvanog Kardelj i Perice Kovačevića. Istražitelji su pronašli samo šaku kostiju koju je bilo nemoguće identificirati. Monstrumi su otišli predaleko u prikrivanju tragova zločina, tijela su palili više puta.
Bol, tuga i razočarenje koje je nakon saznanja da je pronađene ostatke kostiju nemoguće identificirati, ubili su Slavu Gvozden, kažu oni koji su je poznavali, među njima i fra Vinko Sičaja, donedavni bugojanski župnik.
“Slava je bila snažna žena, protkana vjerom, ona je bila naš stup, i mada se činilo da mi nju hrabrimo, bilo je obrnuto, ona je hrabrila nas. Ako kažem da Slavu cijelo Bugojno zvalo majka Slava, onda je to najbolji način da vam dočaram kakva je bila. Jednu ovakvu ženu, koja je bila simbol stradanja Bugojna, nije ubila ni bolest ni starost. Ubili su je tuga i čekanje da dostojno pokopa svojeg sina. Sjećam se da joj je prošle godine nakon pronalaska kostiju za koje nije moglo biti utvrđeno da pripadaju njezinu sinu, najteže padalo to što su ga mučili i nakon smrti. Pokušao sam je utješiti da on tada nije osjećao bol, ali majku boli i kad joj dijete muće nakon smrti”, ispričao nam je fra Vinko.
“Slavu smo voljeli svi jer ona je usprkos velikoj tugi koju je nosila dostojanstveno, bila puna ljubavi prema svakome. Oko sebe je širila optimizam i nadu. Zaista je bila simbol bugojanskih majki, simbol stradanja hrvatskog naroda u Bugojnu”, kaže Sarafina Kolovrat, predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna.
No, agonija, bol i patnja Slave Gvozden predugo su trajali, čak i za ovako snažnu i hrabru ženu više od 19 godina čekanja na pokop sina jedinca bilo je previše. Pala je pod preteškim bremenom boli, tuge, ali i razočaranja.
“Da mi je samo kosti ili pepeo mojega sina, al da znam da su njemu pripadali, umrla bih mirno”, rekla nam je Slava Gvozden nedavno na obilježavanju 19. godišnjice progona i stradanja bugojanskih Hrvata, prije nepun mjesec dana, 27. srpnja. Bila je spremna uvijek pričati s novinarima No, na posljednjim našim susretima bilo je nemoguće na licu Slave Gvozden ne primijetiti i ogromno razočarenje u pravosuđe koje nije našlo načina prisiliti zločince da kažu gdje su tijela. Ništa drugo Slavu Gvozden nije zanimalo, nikakve drastične kazne, a kamoli osveta. Pokopom sina jedinca željela je naći mir prije vlastite smrti. Ni to joj nije omogućeno.
Nažalost, sličnu sudbinu doživjela je većina majki i očeva nasilno odvedenih hrvatskih zatočenika iz bugojanskih logora. Samo četiri roditelja nestalih još su među živima, potvrdila nam je Sarafina Kolovrat, predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna. Sudeći po primjeru Slave Gvozden, i njih je ubilo presporo pravosuđe. [artinfo.ba/ap]
