Zapadu je to prilika da uvidi svoje pogreške i prestane igrati dvostruku ulogu te se zauzme za istinu i mir, a Istoku i kršćanima koji tamo žive da vide kako nisu sami. Također, licemjerno je od islamskih i zapadno-kršćanskih vjerskih lidera zalagati se za prava muslimana na Zapadu, a istodobno ih nije briga za kršćane na Istoku
Piše: Josip Vajdner | Katolički tjednik
U Bosni i Hercegovini je započelo ovogodišnje “vrijeme čudnih lica”. S nebrojeno mnogo plakata i plakatića, u svim selima i gradovima, smiješe se likovi različitih političkih opcija pozivajući ljude da svoj glas na predstojećim lokalnim izborima, 7. listopada, daju njima.
No, rijetki su oni koji u politiku ulaze vođeni idealima i koji imaju ponuditi nešto novo. Narod, obična raja, željan je upravo toga. I to nije samo slučaj u BiH nego i u cijelome svijetu. Ljudima je dosta demagoga i ispraznih riječi. Potrebna im je utjeha u životnoj svakodnevici i društveni smjerokaz u turbulentnoj sutrašnjici. Jedini problem jest što se nedvojbena distinkcija između “istine” i “laži” može uraditi tek na kraju priče. Međutim, u društvenim previranjima najčešće se već u radnoj fazi prepoznaju simptomi na osnovu kojih je moguće sklapati mozaik i kreirati vlastiti stav. Takvo što dade se prepoznati i kroz pojam Arapskog proljeća koji je u kontekstu pohoda pape Benedikta XVI. Libanonu ponovno postao zanimljiv javnosti.
Promatrajući događaje koji su započeli u Tunisu 17. prosinca 2010. samospaljivanjem uličnog prodavača Mohameda Bouazizija u znak prosvjeda protiv neimaštine potaknute korupcijom, inflacijom i nezaposlenošću, Zapad je bio oduševljen vatrom demonstracija koja se proširila po cijelom arapskom svijetu. Redom je, u većoj ili manjoj mjeri, “gorjelo” u: Egiptu, Libiji, Alžiru, Jordanu, Omanu, Džibutiju, Jemenu i Siriji. Praćeni nasiljem i krvavim sukobima, prosvjedi su s političke scene odnijeli do tada nedodirljive likove poput: tuniškog predsjednika Zine El Abidine Ben Alija (vladao od 1987.); egipatskog vladara Hosnia Mubaraka (na vlasti od 1981.) i neprikosnovenoga libijskoga “kabadahiju” Muammara el-Gaddafia (vladao od 1977.). Val nasilja prijeti i danas: Jemenu, gdje se sukobljavaju vojska i pripadnici Al-Qaede, i poglavito Siriji odakle svakodnevno stižu vijesti o sukobima i stradanju.
Zapadna javnost, kao nebrojeno mnogo puta u minulom XX. stoljeću, igrala je dvostruku ulogu: najprije je pomagala prosvjednike omogućujući im nabavku oružja i povoljne komentare u medijima, a potom se pravila naivna i, uglavnom, šutjela o njihovim zlodjelima. Za pretpostaviti je kako će se i to u određenoj mjeri promijeniti, ali tek nakon ubojstva, 12. rujna ove godine, američkog veleposlanika u Libiji J. Christophera Stevensa,u nasilju koje je izbilo poslije prikazivanja kontroverznog filma Nevinost muslimana. Također, mnogi “zapadnjaci”, zaneseni idealima demokracije, smatrali su da je došao trenutak promjene političke agende i u arapskim zemljama, no očito su se prevarili. Kakvo je stanje danas, u odnosu na ono prije Proljeća, najbolje znaju arapski kršćani. “Za kršćane to nije nikakvo proljeće. Jedan diktatorski režim zamjenjuje u pravilu jedna islamistička vlada”, rekao je maronitski svećenik iz Bejruta, otac Antoine Assef neposredno pred Papin pohod Libanonu. Njemu, kao i mnogim kršćanima na Zapadu koji nemaju utjecaja na središta moći, nije jasno zašto se – uvjetno rečeno – kršćanski svijet više ne zauzme za zaštitu kršćana u islamskim zemljama. “Zar Zapad uopće nije briga kako kršćani ovdje žive? Misle li oni da te nove islamističke vlade predstavljaju opasnosti ili da stvarno žele raditi na uspostavi demokracije?”, zapitao je o. Assef u razgovoru kojeg prenosi Deutsche Welle.
Slično se može čuti i od kršćana, primjerice u Siriji. Ondašnji franjevci ističu da slobodno mogu “kupiti stvari” ako padne režim Bashara al-Assada i dođu islamisti koje – usput rečeno – trenutno podržavaju Amerikanci.
Stoga je pohod pape Benedikta XVI. Libanonu prilika za “otvaranje očiju” i Zapadu i Istoku: Zapadu da uvidi svoje pogreške i prestane igrati dvostruku ulogu te se zauzme za istinu i mir, a Istoku i kršćanima koji tamo žive da vide kako nisu sami. Na kraju, licemjerno je od islamskih i zapadno-kršćanskih vjerskih lidera zalagati se za prava muslimana na Zapadu, a istodobno ih nije briga za kršćane na Istoku.
Libanonska jesen koja uskoro stiže, ako bude označena implementacijom Papinih poruka u društvo, bit će zasigurno poticaj novom mirisnom, a ne starom “barutnom” Arapskom proljeću.
