Pjevač, skladatelj i pjesnik Arsen Dedić bio je najvažniji sudionik ovogodišnjeg izdanja manifestacije Smojina marenda u Splitu, te njezin laureat.
No, iako ne slovi za nepristupačna čovjeka, do njega nije bilo nimalo lako doći; najprije je bio zauzet protokolom, onda su ga u Oštariji Viđakovi opkolili muzičari (klapa “Boduli” s cijelim orkestrom), a naposljetku, nije bilo ni red ometat čeljade dok jede jer ipak je o marendi riječ. Zato su potpisnica teksta i radijski voditelj Joško Bonaći spremali pravu malu ratnu operaciju kako se dočepati velikog Arsena…
“Znaš šta, ja ću ga zaskočit čin izi. Prsimice ću odma na njega, da mi kaže dvi riči za radio”, konspirativno i svečano, đavolski se smješkajući, priopćio mi je Bonaći. – Pusti čovika iza zadnjeg zalogaja. Nemoj odma đonon – lipo san ga svitovala, ali me nije poslušao, nego se sručio na Arsena kao projektil patriot i – pokislo se vratio u bazu, jer ga je Arsen diskretno otkantao pokretom ruke. A onda je Bonaćiju sinulo. Uhvatio me za ruku, računajući da će Arsen biti džentlmen kad vidi jadno žensko, te novinarsku mučenicu gurnuo pred pjesnika koji je tada nešto mekše mimikom preko punog stola poručio da ne može davat izjave dok muzika svira… Na to je đavliji Bonaći odmah Lovri Kalašiću, voditelju orkestra, u uho tiho šapnuo da bi “tribalo opalit pet minuti pauze jer bi Arsen malo počinija”, našto je došlo do ubrzanog svršetka pjesme, a mi smo napokon, s blokom i mikrofonom u rukama, sjeli sučelice velikanu…
“Sigurno sam počašćen, za milog Boga, ovim priznanjem, hajde, nagradom. Bez samohvale, napravio sam puno za ovaj kraj, od Splitskog festivala gdje sam nastupao kao kantautor do filmske glazbe, na primjer za ‘Prosjake i sinove’… Imam sklonih i nesklonih zbog toga, ali ja – kako bi rekao Jacques Prevert – ‘pokušavam živjeti uspravno'”, kazao je Arsen svojim muzikalnim glasom, te napomenuo da u ovom trenutku ima za koncerte posvuda “više ponuda nego što ne želi”.
O Smoji je, pak, kazao: “Znam mnoga njegova iskustva, bilo ih je neveselih, ali kako bi se reklo: ‘oj, budi svoj!'”
Nismo ga propustili priupitati i za zdravlje koje se, Bogu hvala, stabiliziralo prije devet godina.
“Da, mnogi iz mog hodnika, zapravo svi, otišli su. Među njima bili su Edo Murtić, voditelj Minimaks, i drugi ljudi. Ja sam, na žalost mnogih, preživio”, trpko se našalio, te izrekao primjedbu vezanu uz uvijek aktualne muško-ženske odnose.
“Ne znam zašto se naše žene žale kad su razvedene kad je cijela naša predivna obala razvedena?! I vi ste razvedeni? Ah, dobro, vi bar ne kukate. Na žalost, nisam slobodan… Kažete da vas rasplaču moje pjesme? Dobro, drugi put se javite, pa ćemo plakati zajedno”, velikodušno je ponudio Arsen Dedić.
A onda otkrio poslasticu – pjesmu “Mi smo lišće s iste grane”, koju je napisao i skladao, a otpjevat će je – s Mišom Kovačem!
“Ulazimo u studio sedamnaestoga, dakle ubrzo, Mišo i ja. Mi smo obojica Šibenčani, sličnog senzibiliteta, tako da je ta fuzija bila logična. Čut ćete pjesmu kad dođe vrijeme”, kratko je, nadjačavajući se s opet aktivnom muzikom, u Oštariji Viđakovi kazao Arsen Dedić, koji je na istom mjestu, ali spletom okolnosti bez Gabi, uz pjesmu potpomognutu matricom proslavio i Valentinovo…
Izvor: Slobodna Dalmacija
