Cjelokupna povijest hrvatskog naroda upućuje na čvrste veze sa Svetom Stolicom. Zbog toga se kod običnoga hrvatskoga puka rijetko kada čuje samo “Papa”, nego je češće: “Sveti Otac Papa”
Odreknuće pape Benedikta XVI. od papinske službe postala je prvorazredna vijest koja puni kolumne svih svjetskih mass-medija. Ovaj, svojevrsni presedan u (novijoj) povijesti Katoličke crkve, izazvao je niz oprečnih reakcija. Dok jedni hvale potez pape Ratzingera ističući kako je riječ o “moralnom i odvažnom” činu, dotle ga drugi nazivaju kukavicom dovodeći odreknuće u vezu s unutarvatikanskim zavjerama i sukobima. Općenito govoreći, prepoznaje se kakve emocije prema papinstvu i Svetoj Stolici gaje pojedinci, ali i narodi.
Hrvati, što zbog ljubavi prema rimskom biskupu kao poglavaru Katoličke crkve, a što zbog povezanosti s njemačkim narodom (koja je posebno bila vidljiva u posljednjem ratu u bivšoj Jugoslaviji) u većini, očituju svoju žalost zbog odlaska Benedikta XVI. istovremeno mu izražavajući svoje simpatije. Štoviše, stoljetna povezanost hrvatskog naroda s Rimom i, uz žrtvu, očitovana odanost, daju nam zaključiti da Hrvati ne bi znali ni mogli drugačije.
Istinu govoreći, liberalistička diktatura koja je zavladala hrvatskim medijskim prostorom, i u ovom trenutku nastoji Josepha Ratzingera ocrniti i omalovažiti. Prema već ustaljenoj shemi i zadatoj agendi, za Benediktov svjetonazor i ekleziološki pogled upotrjebljava se pojam “nazadnjački”, a njegovo odreknuće od papinske službe kvalificira se kao čin bijega od odgovornosti. Sukladno načelu “Similis simili gaudet” – “Sličan se sličnom raduje” ovdašnji se liberalisti u svojim piskaranjima pozivaju na ljubomornog papina kolegu iz koncilskih dana Hansa Künga koji, ostavši zauvijek u sjeni velikog Ratzingera, ne propušta prilike za “kontriranja” ne bi li kako skrenuo pozornost na sebe. U tom kontekstu valja promatrati i natpise o “promašenom pontifikatu” i “mnoštvu propusta” kod Benedikta XVI.
No, unatoč neskrivenoj odbojnosti, pa i mržnji, tzv. slobodnoumskih (a možemo čitati i: slobodnozidarskih) medijski eksponiranih skupina, Hrvati svoj stav prema rimskom biskupu ne formiraju od jučer. Hrvatske veze sa Svetom Stolicom sežu još u doba pape Ivana IV. (640.-642.) što je zabilježeno u Liber Pontificalis. Također, tragovi hrvatske državne neovisnosti izravno su vezani uz papinstvo. Naime, papa Ivan VIII. (872.-882.) priznao je godine 879. hrvatskog kneza Branimira (879.-892.) te udijelio blagoslov hrvatskom narodu.
Nadalje, prvi od osam papa Nijemaca, Grgur V. (996.-999.) ustanovio je Dubrovačku metropoliju u čijem su sastavu tada bili i bh. krajevi koje je, kasnije, kraljica Katarina Kotromanić – Kosača u svojoj oporuci 1478. ostavila papi Sikstu IV. (1471.-1484.) i njegovim zakonitim nasljednicima. I ovako bismo mogli u nedogled nabrajati…
Drugim riječima kazano, cjelokupna povijest hrvatskog naroda, odnosno Crkve u Hrvata, upućuje na čvrste veze sa Svetom Stolicom. Zbog toga se kod običnoga hrvatskoga puka rijetko kada čuje samo “Papa”, nego je češće: “Sveti Otac Papa”.
Benedikt XVI., zbog svojih poznih godina, nije uspio više puta kročiti među Hrvate. No nezaboravan će ostati njegov pohod Republici Hrvatskoj, 4. i 5. lipnja 2011. Tijekom ta dva dana provedena pod geslom Zajedno u Kristu osjetio je hrvatsku gostoljubivost i odanost, a Crkva u Hrvata se osvjedočila da ima Svetoga Oca čije će ime zlatnim slovima biti utisnuto u popis hrvatskih prijatelja. Također, povijest će pripovijedati da se tijekom njegova pontifikata dogodila beatifikacija Drinskih mučenica u Sarajevu 24. rujna 2011. i da je on očinskom ljubavlju gledao na Hrvate katolike u BiH.
Stoga, unatoč negativnim glasovima koji se mogu čuti, o papi Ratzingeru možemo sam reći da je bio “pravi Kristov učenik koji nije služio sebi ili javnosti nego svojemu Gospodinu, u jednostavnosti i velikodušnosti”. Zato Hrvati ne mogu, a i ne znaju drugačije kazati nego: “Hvala ti, Sveti Oče!”
Piše: Josip Vajdner | Katolički tjednik | KTA