Naša ognjišta, katolički mjesečnik iz Tomislavgrada, objavio je, iz pera Vinka Vukadina, zanimljiv tekst o
dr. Josephu Ratzingeru, donedavnom papi Benediktu XVI., koji je nakon povlačenja postao papa emeritus.
Članak Vinka Vukadina prenosimo u cjelosti, bez ikakvih intervencija:
U ljeto godine 1977. imao sam prigodu sudjelovati na duhovnim vježbama u malome njemačkom gradiću. Bio sam srednjoškolac željan znanja izvan tadanjega sustava komunističkih vrijednosti i zahvatila me sreća da nam je gost u samostanu Misionara predragocjene Krvi bio tadanji profesor dr. Ratzinger.
Mislim da je već bio kardinal. Držao je predavanje o važnosti racionalnoga i vjeri kao osnovnoj odrednici misaonoga bića. Nakon predavanja je slijedila otvorena rasprava u šetnji samostanskim vrtom. Spustio se na razinu našega srednjoškolskog umišljaja o vlastitoj neograničenosti i dopustio da se okušamo s jednim od najvećih našega vremena. Nisam ni znao tko je taj profesor kojega su u uvodnome govoru toliko nahvalili da mu je bilo neugodno.
U sjećanju mi je ostao njegov blagi, ali uporni stil prenošenja vlastitih misli i nevjerojatna sposobnost slušanja te prihvaćanja argumentacije. Isto tako se sjećam da je popio samo malu čašu piva radi društva, ali je uživao u jednostavnoj bavarskoj užini od repice i slanine.
Nakon toga sam uvijek pratio što on radi, imao sam prigodu slušati njegove rasprave i čitati mnoge retke ispunjene vjerom, nadom, razumom i razumijevanjem. Profesor Ratzinger je za mene ostao uvijek Profesor i jedan od najjačih stupova Katoličke crkve.
Ovih dana je taj veliki profesor povukao neočekivani potez i odrekao se papinske titule, papinske časti i papinske vlasti. Prvi put nakon nekoliko stotina godina je upravo on, profesor i intelektualac, učinio ono što je nagoviještao, ono što je uvijek držim odgovornošću. Zašto? Imao je tu sreću, ili nesreću, da je u njegovu pontifikatu morao prebroditi nekoliko velikih “poteškoća”.
Prva je nasljedstvo Ivana Pavla II., pape koji je obilježio drugu polovinu 20. stoljeća i postavio letvicu jako visoko.
Druga preprjeka je bila da je Ratzinger Nijemac, sunarodnjak velikih filozofa, ali i reformatora, buntovnika i na kraju krajeva da dolazi iz zemlje koja i dan danas mističnom preciznosti naglašava i okajava svoju ulogu u najvećim zločinima i sustavnome progonu Židova.
Treća preprjeka, po meni ona najveća, bila je činjenica da je profesor morao postati papom. Uloga koja njemu nije bila ni na kraj pameti, uloga koja zahtijeva kudikamo više od svih njegovih dotadanjih uloga. Ako tomu pridodamo općesvjetsku krizu morala, obitelji, ekonomije i beznađe, te sve to začinimo unutarcrkvenim skandalima oko zataškavanja pedofilije, onda imamo pravu vrelu juhu u koju je Ratzinger morao uskočiti. Ime koje je odabrao, Benedikt, simbolički je pokazalo njegov pristup vjeri, Crkvi i papinstvu: on je živio papinstvo kao veliki radnik i vjernik.
Sada kada je na odlasku mnogi će ga procjenjivati i ocjenjivati. U Hrvatskoj se, po običaju, javljaju teorije zavjera i masonstva. Svi znaju bolje od njega zašto je odlučio otići i zaboravljaju nekoliko važnih činjenica.
Protivnici nisu morali prisiljavati Benedikta XVI. na ovaj neobičan korak odreknuća. Čemu za provedbu tako važnoga plana uklanjanja Pape odabrati toliko upadljiv i do sada gotovo neviđen korak? Protivnici Crkve, koji bi ovako postupili, bili bi uistinu neizmjerno glupi i nepraktični. Mnogo jednostavnije bi bilo da su ga otrovali.
Benedikt XVI. je bio i ostao veliki mislilac Crkve i vjere. Usuđujem se reći da je on bio glavni motor i nositelj njegova prethodnika. On je bio taj koji je i pontifikatu Ivana Pavla II. davao ono teološko i duhovno uporište kao neophodnu potporu, pogotovo u teškim trenutcima bolesti njegova predšasnika.
Benedikt XVI. bio je i ostao veliki teolog, dakle ovaj njegov potez je promišljen kao postupak teološke prirode. On je svojim činom pokazao da je Crkva sposobna prilagoditi se zahtjevima vremena. Ratzinger je svjestan promjene životnih okolnosti, duži život i sve više opasnosti da i papa postane zaboravan, da oboli od bolesti koje ga čine lopticom u rukama onih kojima Crkva nije na prvome mjestu. Njegovo odreknuće u budućnosti će biti letvica koja je mjerilo nasljednicima. Za neodreknuće ne će biti više isprike koja proizlazi iz nevjerojatne zaboravnosti, pa neki misle da je Crkva samo ono što je nastalo u srednjemu vijeku.
Benedikt XVI. je svojim djelima pokazao da je Crkva odlučna u razrješivanju problema, kao što su skandali skrivani i prekrivani. On je odlučno, jasno i neumoljivo pokazao da je Crkva zajednica vjere i mistično tijelo Kristovo kojemu zlo može nanijeti štetu. On je taj koji je rekao da i religije oboljevaju kada ljudi u svoje ruke uzmu Božju zadaću. On je taj koji je pokazao da ljudskost Crkve nije njezina jedina sastavnica i svojim je potezima oživotvorio svoje teološko učenje o jedinstvu vjere i razuma, o jedinstvu nade i ljubavi.
Upravo svojim potezima raščišćavanja Ratzinger je na njemački način pokazao da ima izrazite sposobnosti leadera – leadership. Jer tko je do sada imao toliko hrabrosti i upornosti, vizije i vjere, da raščisti neke stvari i pokrene toliko značajnih postupaka u osnaživanju Crkve? Tko je do sada kao on briljantno postavljao zajedničko na prvo mjesto bez odricanja od osnovnih postulata vlastite crkvene zajednice? Na kraju krajeva, zar nije upravo Benedikt XVI. kao Nijemac bio iritantan za Židove, a upravo on će postati jedan od onih papa koji su sa Židovima imali najjače veze utemeljene na vjeri? Zar nije upravo on na teološkoj razini podcrtavao zajedničke korijene u židovskoj vjeri? Ovakvi potezi su za nevjernike nebitni, nevidljivi, ali oni za Crkvu imaju kudikamo više utjecaja od populističkih poteza jer oni polaze od činjenice da Crkva živi i razmišlja u stoljećima i tisućljećima. U ovome kontekstu je njegov navodni konzervativizam samo dimna magla onih čiji je mozak umotan u kondome (ovo bih svakako izbacio i preobličio jer nije baš primjereno ni dolično!!!) ovosvjetskoga.
Benedikt XVI. je bio jedan od najvećih papa Katoličke crkve, a profesor Ratzinger jedan od najjačih intelektualaca i vjernika.
Mnogi njegovi neprijatelji mu ne mogu oprostiti činjenicu da je briljantan um a tako veliki vjernik. On je uzdrmao mnoge klišeje o Crkvi i pokazao da je Crkva živa, da Bog za svako vrijeme ima pravi odgovor. Profesor koji je o svojoj vjeri raspravljao otvoreno i jasno je pokazao da se kršćani, a pogotovo katolici, ne smiju skrivati u tamnim kutovima, nego da moraju biti svjetlo na gori koje osvjetljava put.
Benedikt XVI. je bio pravi odgovor u pravo vrijeme, a profesor Ratzinger je na najbolji mogući način u Crkvu ugradio svoje teološko poimanje Crkve i odreknućem pokazao da je Crkva živa.
Benedikt XVI. je postao dijelom velike povijesti, a ja se veselim novim knjigama velikoga teologa, profesora dr. Ratzingera.
