BiH je nacionalno duboko podijeljena država, no vi ste znali reći da uz Bošnjake, Srbe i Hrvate postoji i četvrta grupacija – građanska.
– Moramo to precizirati. Postoje tri etničke politike i uz njih četvrta politička orijentacija ili, bolje reći, raspoloženje, koje se ne može bez ostatka identificirati sa striktno etnički formatiranim pogledom na politiku, društvo, državu. Naravno da takvoga raspoloženja ima među građanima svih nacionalnosti. Ali, logično je da je među takvima najviše Bošnjaka, jer je kod njih najmanja ‘udaljenost’ između osjećaja partikularno etničke i cjelovitodržavne pripadnosti. Problem, međutim, nastaje, i to veoma ozbiljan, kada se ta suptilna politička razlika u rukama političkih partija i lidera usmjerava i koristi tako da ona postaje samo ‘zamjenska’ etnopolitika, u ovom slučaju – bošnjačka. Nacionalističke manifestacije ove ‘građanske’ politike očituju se u osionom monopoliziranju i ultimativnom propisivanju patriotizma, te u opasnom ignoriranju nacionalne složenosti BiH i legitimnih zahtjeva drugih nacionalnih zajednica za političko predstavljanje i preuređenje državno-administrativnoga ustrojstva. Praktično, ovdje je riječ o zahtjevima Hrvata, jer je Srbima Daytonom osigurana administrativno-teritorijalna autonomija. Nakon Silajdžićeva izbornoga poraza, najkarakterističniji i politički najsnažniji, iako ne i jedini primjer takvoga stila i djelovanja, jest Lagumdžijin SDP. Važno je upozoriti da u BiH okolnostima takva politika zapravo djeluje – dezintegracijski.
Koliko tomu pridonosi izborna pobjeda Komšića iz SDP-a, u “hrvatskoj” kvoti koju mu Hrvati iz BiH uopće ne priznaju?
– Već i najpovršniji uvid u brojčane elemente izbora (visina izlaznosti glasača, ukupan broj hrvatskoga biračkog tijela, broj Komšićevih glasova, zbroj glasova koje su dobili drugi kandidati u hrvatskoj kvoti, zbroj glasova koje su dobili bošnjački kandidati) govori da je Komšić izabran gotovo isključivo glasovima Bošnjaka. Zašto u toliko ogromnome broju, to je za posebnu analizu. Vjerojatno i zato što su u proteklom razdoblju bošnjačke stranke i političari jako srozali vlastiti ugled i vjerodostojnost žestokim međusobnim svađama, uzajamnim blaćenjem, a pojavio se i novi lider, Fahrudin Radončić, koji je jedan dio ljudi poveo za sobom, ali je na drugi dio djelovao odbojno nesmiljenom demonizacijom ostalih kandidata i svojom mutnom financijsko-tajkunskom biografijom. Komšić se, tako, ponudio kao idealna zamjena, utoliko poželjniji što je druge nacionalnosti, a politički formatiran i artikuliran kao upravo uzoran Bošnjak. K tomu još, ne dolazi iz tzv. nacionalne stranke: pravi melem na ranu! Zakonski u svemu tomu nema ničega spornog. No, to je jedna od najočitijih ilustracija onoga o čemu sam govorio – posvemašnje arogancije spram bosanskohercegovačkoga političkog konteksta koju njeguju Lagumdžija i njegovi. Ona je utoliko razornija što je proračunato usmjerena prema politički i brojčano najslabijemu – tamo gdje jedino i može uspjeti. Nikada se Lagumdžija, majstor političkoga kalkulantstva, nije ni našalio da kandidira za ovo simbolički najviše mjesto u državnoj vlasti, recimo, sebe kao Bošnjaka, ili nekoga srpske nacionalnosti iz svoje partije.
Komšić je, rekli smo, u Predsjedništvu “Hrvat” bez njihova izbornog blagoslova, a i sam ih uopće ne spominje, pa ni u pobjedničkom govoru, gdje se gotovo nacionalno proglasio “ostalima”.
– Na toj hrvatskoj stolici u Predsjedništvu BiH izredalo se dosad mnogo čudaka i različitih političkih kreatura, ali još nikada niti jedan koji bi imao ljudskoga integriteta, političke pameti i državničkoga formata da harmonično poveže posebni nacionalni, hrvatski, i opći bosanskohercegovački državni cilj i interes. Kod svih prije Komšića akcent je bio na onome prvome, uz potpuno zanemarivanje drugoga, onako kako su to uvijek radili srpski članovi Predsjedništva, i kako će sasvim sigurno raditi i ubuduće. Komšić je izveo dijametralni obrat: nacionalni aspekt, u ime kojega je po ustavu i zakonu kandidiran i izabran, zatajio je sasvim, a na svoju zastavu ističe apstraktni, i zapravo komotni zadatak ‘zastupanja svih građana’. Pred ove izbore vrlo uravnoteženu i politički dobro artikuliranu politiku iznio je, kao hrvatski kandidat Martin Raguž, ali je prošao vrlo loše. Višestruko ga je po broju glasova nadjačala Borjana Krišto, potpuni politički anonimus. Iako su oboje zajedno osvojili tri-četiri puta manje glasova nego Komšić, što je samo po sebi ilustracija nakaznosti sustava koji to omogućuje, Ragužev rezultat govori i o političkoj zapuštenosti hrvatskoga biračkoga tijela.
Kako kažete, Komšić je građanski političar, no što je njegova realna politička moć i kako objasniti njegovu poziciju kada su druga dva “predsjednika” nacionalni, da ne kažemo nacionalistički predstavnici.
– U dosadašnjem mandatu Komšić je bio dvostruko pasivan – kao član opozicijske partije, i kao politička rezerva Silajdžiću. Sad se to unekoliko mijenja: SDP će biti važan dio bilo koje koalicije na vlasti, možda i s Lagumdžijom kao premijerom Vijeća ministara, a umjesto Silajdžića sjedit će u Predsjedništvu Bakir Izetbegović. Sve to nalagat će Komšiću mnogo aktivniju, ali i odgovorniju ulogu. Primjera radi, u svojevrsnom nadmetanju sa Silajdžićem u pogrešno artikuliranom patriotizmu, Komšić je demonstrirao prostački i štetni stav prema najvišim predstavnicima Srbije, kao i neke druge neoprostive gafove u međunarodnim diplomatsko-državničkim relacijama. Ali sudjelovanje njegove partije u vlasti i zahtjevi koji će iz toga proizlaziti prema Predsjedništvu, Komšića će neminovno još više udaljavati od njegove Ustavom propisane funkcije člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda, što će, opet, kod Hrvata proizvoditi sve veće udaljavanje i od Bosne, i od Sarajeva, i od Bošnjaka. Jednako u Hercegovini i u Bosni, što nije nevažno naglasiti.
Ivan Lovrenović, književnik, u intervjuu Jutarnjem listu
