U Bleiburgu je održana komemoracija za sve žrtve bleiburške tragedije i Križnog puta. Događaj je drugu godinu zaredom prošao bez saborskog pokroviteljstva, a ove godine to je značilo i bez pola milijuna kuna proračunskog novca. Na komemoraciji se okupilo desetak tisuća ljudi.
Riječ je o 68. godišnjici pokolja poraženih vojski u Drugom svjetskom ratu, ali i mnogih civila. Godišnjicu su organizirali Počasni blajburški vod, ured Hrvatske inozemne pastve te biskupske konferencije Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a pokroviteljstva se prihvatilo desetak županija, općina i udruga iz Hrvatske i BiH.
Nakon pozdravnog govora u ime pokrovitelja Tomislava Tolušića, župana virovitičko-podravskog, te potpredsjednika pokrajinskog parlamenta u Klagenfurtu Josefa Lobniga, spomen-misu predvodio je mons. dr. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup.
Temeljeći svoju propovijed na liturgijskim čitanjima, nadbiskup je Barišić najprije istaknuo Isusove riječi: „Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova”. Potom je nastavio: Draga braćo i sestre, na poljima smo skrivenih zločina Bleiburške tragedije koju je nakon završetka rata počinila komunistička ideologija, jedna od tri bezbožne ideologije XX. stoljeća. Masovni zločini desetljećima pokriveni zemljom, prikriveni dubokom tamom i zataškani ideološkom šutnjom, u crno su zavili tolike obitelji, a višestruko pogodili i osiromašili osobito hrvatski narod zbog čega još uvijek osjećamo demografske i ideološke posljedice. I nakon potpisivanja europskog mira ovdje je mir poremećen, povjerenje izigrano, nada ugašena, budućnost ugrožena. Na okrutan način, bez suda, desetci tisuća su pogubljeni, među kojima je mnoštvo nevinih žrtava. Tolike tamne jame, duboki jarci, betonskim zidovima skrivena rudna okna, taje okrutna zlodjela koja su izvršile određene partizanske jedinice. Kraj rata, umjesto da bude početak novosti života, bio je tisućama kraj života. Toliki očevi, majke, žene i zaručnice čekali su svoje drage, danonoćno Bogu se molili i nadali dugo očekivanu zagrljaju radosti i slavlja života. No, umjesto radosti života – tuga i bol, umjesto slavlja – crnina i žalost, umjesto doma i zagrljaja – metak i jama. Sve je već onda govorio tihi šapat: „Nestao na Bleiburgu!” I šutnja je bila govor, riječi su nadbiskupove koji je nastavio:
Bleiburg je mjesto i simbol stradanja, najveće tragedije u povijesti hrvatskoga naroda, mjesto dubokih osjećaja i tužnih sjećanja, mjesto tišine i otvorenih pitanja, prostor poštovanja, a još više molitve. Molitva i pijetet za žrtve Bleiburške tragedije istodobno nas podsjeća i stavlja u vjernički i ljudski odnos sa svim žrtvama rata i dugog Križnog puta, nastradalih od ljudske zloće u raznim ideološkim uniformama, od Bleiburga preko Jasenovca do Vukovara i Škabrnje. Zato je dostojno da je danas ovdje dostojanstveno prisutna u duhu i molitvi cijela Hrvatska. Svi oni koji osjećaju sa svojim narodom, ne bježe od njegove prošlosti, zauzeti su za pomirenje u ljubavi prema svojoj Domovini.
Istina oslobađa, a tama zarobljava. Istina nam pomaže rasti u ljudskosti, miru, pomirenju, praštanju i čišćenju memorije. Jer istina uvijek pobjeđuje, tama ne koristi. Svjetlo istine o Bleiburškoj tragediji potrebno je radi poštovanja i prema žrtvama i radi nas samih. Istina rađa novog čovjeka i humanije društvo.
Čovjek zlodjela ostaje u tami, a tko čini istinu ne boji se svjetlosti. Ivanovo evanđelje nam donosi dio razgovora Nikodema koji u svojoj noći dolazi k Isusu. U tami noći Nikodem traži svjetlo. Traži istinu. Braćo i sestre, tko je zapravo Nikodem? Nikodem je član Sinedrija – sabora, najvišeg zakonodavnog tijela Izraela. Nikodem je intelektualac, član „akademije znanosti”, učitelj u Izraelu i čovjek medija. Vjerojatno je bio i u kojem povjerenstvu i nadzornom odboru najvažnijih društveno-političkih ustanova Izraela. Imao je svoju stranku, ali imao je i svoju savjest. Mučila su ga tolika osobna i društvena pitanja. Budući da mu je stalo do istine i pravde pred Bogom i ljudima, traži svjetlo, jer zna da samo istina oslobađa. U njegovoj iskrenoj otvorenosti susreće Onoga koji reče: „Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života” (Iv 8, 12). Susreće Svjetlo od Svjetla, koga Bog posla na svijet da ne hodimo u tami, nego da imamo život, Svjetlo koje ne sudi već spašava. Nikodem je zapravo svatko od nas, osobno i zajedno, svi mi na Bleiburškoj komemoraciji i u Domovini.
Neka žrtva bleiburških mučenika bude zalog za izgradnju u Istini slobodne i neovisne nam domovine Hrvatske.
Pokoj vječni daruj im, Gospodine! I svjetlost vječna svjetlila njima!
Počivali u miru! Amen. – zaključio je nadbiskup Barišić.
U usporedbi s prijašnjim godinama, hodočasnika na kišovitom bleiburškom polju je bilo znatno manje. Komemoracija je prošla u mirnom ozračju, bez neprihvatljivih simbola.
Premijer Zoran Milanović nije išao na komemoraciju u Bleiburg, a neće ni sutra u Jasenovac, jer, kako je rekao, ove godine ne ide na takva mjesta.
“To samo političkoj konkurenciji služi da širi netoleranciju, da govore što govore, kao što ima ova nova pjesma od Hladnog piva ‘Mržnje i inata, za još dva, tri rata’. Neću u tome sudjelovati, a neki to uporno rade sad i u ovoj kampanji”, rekao je predsjednik Vlade.
