20. rujna
1873.
– Ivan Mažuranić postao je prvi hrvatski ban pučanin. Najznačajnija je kreativna ličnost hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban).
Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. Osnovnu školu pohađao je u Novom, gimnaziju u Rijeci, studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i mađarskom Szombathelyju.
Po svršetku studija radio kao gimnazijski profesor, potom kao odvjetnik u Karlovcu. Godine 1848. Osrednji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, pošto ona prizna “neodvisnost i samostalnost” i “realni i virtulani teritorialni obseg” Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Potom postaje voditeljem hrvatskog dikasterija na carskom dvoru u Beču. Službuje u Saboru od 1861. godine, 1862. potaknuo je osnivanje Stola sedmorice. Predsjednik je Matice ilirske 1858.-1872.
Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Sklon je oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti.
1519.
– Ferdinand Magellan isplovio je s pet brodova i otprilike 270 članova posade na ekspediciju čiji će krajnji rezultat biti prvo oplovljavanje svijeta. Isplovili su iz gradića Sanlúcar de Barrameda, na ušću rijeke Guadalaquivir u Španjolskoj.
Do kraja godine došli su do Rio de Janeira, a zatim sljedeće godine nastavili put prema jugu. Otkrili su prolaz koji se danas zove Magellanov, a oni su ga nazvali Prolaz Svih Svetih, jer su njime prolazili 1. studenog 1520., dakle na dan Svih Svetih. Izbivši na drugu stranu prolaza, našli su se na oceanu kojeg su nazvali Mar Pacifico (danas Tihi ocean) u značenju mirno more. Do ožujka 1521. preplovili su Tihi ocean i došli do Filipina (ime dobili po španjolskom kralju Filipu II.).
Na Filipinima je Magellan ubijen kad je pomagao jednom lokalnom vladaru u bitki protiv njegovih neprijatelja. Pogođen je kopljem od bambusa i zatim dotučen drugim oružjima. Putovanje će nastaviti Juan Sebastian Elcano.
Bitno je naglasiti da Magellanu nije bio cilj oploviti svijet, nego samo pronaći zapadni put do Azije. On je, dakle, prije smrti postigao svoj cilj.
1911.
– Titanicov sestrinski brod Olympic sudario se s ratnim brodom. Slabo je poznato da je brod Titanic imao dva sestrinska broda: Olympic i Britannic. Najstariji u floti bio je Olympic i po njemu je čitava klasa brodova dobila ime.
U godini prije potapanja Titanica, Olympic je doživio nezgodu sudara s britanskim ratnim brodom HMS Hawkeom i to 1911. godine. Prilikom mimoilaženja Hawke se zabio u Olympicov pramac, vjerojatno privučen s kursa Olympicovom velikom istisninom. Oba broda su teško oštećena, no kasnije su popravljena i nastavila su s radom.
Titanic je potonuo 1912. godine od udara ledenjaka, a treći brod Britannic stradao je za vrijeme Prvog svjetskog rata od plutajuće mine.
To se dogodilo 1916. nedaleko od grčkog otočića Kea, kad je Britannic bio u službi kao bolnički brod. Tom je prilikom umrlo 30 ljudi, a 1036 je bilo spašeno. Brittannic je bio najveći brod potopljen za vrijeme Prvog svjetskog rata. Među preživjelima bila je i bolničarka Violet Jessop, koja je preživjela i potonuće Titanica i sudar Olympica s Hawkeom.
1905.
– Preminuo je Vjenceslav Novak, hrvatski romanopisac, novelist, publicist i glazbeni kritičar. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom “Maca”. Napisao je sedam romana. Objavio je tridesetak pripovjedaka, a osim pripovjedne proze pisao je pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologije i muzičke pedagogije.
U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedač) prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca.
Pretežito je slikao tragičnu stranu života, s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošću i samilošću. U hrvatsku je književnost uveo novinu: prikaz poniženog malog čovjeka i socijalne teme, često vezane uz velegrad – život gradske sirotinje i siromašnih đaka.
1975.
– Preminuo je Saint-John Perse, francuski pjesnik i diplomat. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1960. godine. Diplomatsku karijeru započeo je na Dalekom istoku kao tajnik francuskog veleposlanstva u Pekingu, a nakon toga zauzimao je visoke položaje u francuskom Ministarstvu vanjskih poslova. Bio je prijatelj Aristidea Brianda te sudjelovao u svim važnijim međunarodnim političkim konferencijama između dva rata. Godine 1940. odlazi u Englesku, zatim u SAD, gdje vodi u tisku kampanju protiv Vichyja (zbog čega mu je Petainova vlada oduzela francusko državljanstvo).
Godine 1941. imenovan je konzervatorom Kongresne biblioteke u Washingtonu. U Francusku se vratio 1958. godine. Poslije lirskog prvijenca “Pohvale” objavio je zbirku “Images a Crusoe” te “Anabaza”.
Nakon duge šutnje javio se 1942. zbirkom “Izgnanstvo”, za kojom slijede “Vjetrovi”, “Morekaze”, “Kronika” i “Ptice”.
