Afganistan je postao centar za trgovinu ženama za prostituciju. Ona ostaje sakrivena i cvate unatoč zakonima koji bi žene trebali štititi. A one su zarobljene u začaranom krugu siromaštva i predrasuda.
Svodnici i mušterije ju zovu Diljan. “Služim bogatima i vladajućima”, kaže ova plavuša obla lica i plavih očiju. “Ako imaju novaca, mogu me imati za cijelu noć.” Ovisno o vrsti usluge, njena se cijena kreće između 20.000 i 90.000 indijskih rupija (između 230 i 1.030 eura) za noć. Iako žene drugih nacionalnosti, uključujući Ruskinje i Ukrajinke, još uvijek dominiraju u unosnoj seksualnoj trgovini u Indiji, Diljan kaže da su Afganistanke poput nje istisnule mnoge druge žene iz ovog biznisa.
Nakon rata 2001., ona i njena obitelj su pobjegli iz Kandahara u Kabul. Njena je noćna mora počela kad ju je silovao jedan muškarac, kako priča, dok se vraćala kući s tržnice. Zaprijetio joj je da će ju ubiti ako bilo komu kaže što se dogodilo. Tog ju je mjeseca silovao još jedan muškarac, koji joj je zaprijetio na isti način.
2011. godine joj je jedna žena ponudila posao konobarice u finom delhijskom hotelu. Odmah je prihvatila ovu priliku. Žena joj je nabavila putovnicu i vizu te ju ukrcala na avion. U Delhiju joj je rečeno da je posao propao i ona je završila kao escort-djevojka. “Tamo je već radilo šest drugih Afganistanki”, prisjeća se Diljan.
Afganistan je postao jedan od centara za trgovinu ženama. Nitko ne zna točno koliko je Afganistanki prodano kao seksualno roblje. Poput trgovine drogom, i ova trgovina se odvija u tajnosti. Neke djevojke poput Diljan nasamare svodnici koji ih potom prodaju trgovcima ljudima. Druge budu otete, silovane i onda psihički slomljene kako bi ih se primoralo na poslušnost.
Uvjeti su sazreli
Kako je u desetljećima rata u Afganistanu raseljavano na milijune ljudi, tako je cvjetala i trgovina ljudima. Stvar je učinio još gorom geografski položaj zemlje koja graniči sa šest država, uključujući i Iran, Pakistan i Tadžikistan. Mnoge od ovih granica je gotovo nemoguće nadgledati, zbog nedostupnog terena i zaraćenih plemena koja tamo žive.
Palwasha Saboori je direktorica Organizacije za obuku afganistanskih žena i kaže da se svake godine tamo prodaje na stotine žena. Svejedno, ovaj zločin ostaje skriven, jer se vlada protiv njega ne bori, kaže ona. Samo u zadnje dvije godine je njena organizacija spasila 319 žena i djevojčica, a gotovo sve su one bile seksulano zlostavljane, priča ova aktivistica.
Trenutačno se u osam skloništa koja financira afganistanska vlada na rehabilitaciji nalazi 727 žrtava silovanja ili šverca ljudima. One žene koje ne nađu tamo smještaj, često završe po zatvorima.
Neopisivio zlostavljanje
Marzah, mlada djevojka iz pokrajine Logar, našla je jedno takvo utočište u Kabulu. Tek nakon što je mjesec dana išla na terapiju, mogla je početi govoriti o tomu što je prošla. Rekla je da su ju silovali kad joj je bilo devet godina a onda ju prodali u seksualno ropstvo. Jedino što sad želi je zaborav. “Ne želim se vratiti u svoje selo. Moja će me obitelj ubiti. Ja sam im nanijela toliku sramotu”, kaže Marzah.
U jednom drugom kabulskom skloništu, Perveen Jan je ispričala priču o tomu kako je preživjela bombardiranje, da bi nakon toga završila u bordelu. U američkom bombardiranju 2001. bila su uništena bezbrojna sela poput njenog. Ona je pobjegla u Jalalabad, gdje je stanje bilo nešto bolje. A onda je nazvala njena majka i rekla joj da joj je našla dobrog mladoženju. No umjesto da ju čeka udaja, nekoliko tjedna kasnije postalo je jasno da su ju prodali svodniku za 20.000 afganija (265 eura). U sljedeće tri godine kao njeni vlasnici su se izmijenili desetorica muškaraca.
2011. ju je svodnik odvezao na jedan granični prijelaz prema Pakistanu. Tamo je morala plesati polugola, zabavljati bogate muškarce i pružati seksualne usluge mušterijama koje su njenom vlasniku za nju plaćali po nekoliko tisuću pakistanskih rupija. Prošle godine, kad njenog pakistanskog vlasnika nije bilo u blizini, pobjegla je u Jalalabad. Sad je istraumatizirana i ne može govoriti.
“Ona je potpuno uništena”, kaže Zaibesh, 21-godišnja prijateljica, koja je i sama žrtva seksualnog nasilja. “Kad sam ju srela i čula njenu priču, zaboravila sam na vlastitu bol i bijedu.” Zaibeshine roditelje je ubio njen šogor kad su ju pokušali spasiti od seksualnog zlostavljanja, a ona se spasila bijegom.
Božja volja
I dok je glazba odjekivala iz zvučnika u slabo osvijetljenom kafiću u South Delhiju, zazvonio je Diljanin mobitel. Njen je odgovor bio kratak: “Da, dolazim.” Brzo je još povukla zadnjih nekoliko dimova iz cigarete i ustala da bi otišla do automobila koji ju je čekao na ulici. Na pitanje želi li napustiti svoje zanimanje, uz glasan smijeh odgovara: “To je moj posao. To je volja Božja.”
Izvor: Deutsche Welle
