Tijekom tri mjeseca opsade Vukovara ubijeno je više od tri tisuće civila i branitelja. Među njima je i osamdeset šestero djece. Grad je sravnjen sa zemljom, kulturno blago opljačkano. Dio preživjelih odveden je na višemjesečnu torturu u logore u Srbiju.
Danas, 25 godina nakon neviđenog razaranja, iza kojeg stoji 30 tisuća srpskih vojnika, što pripadnika JNA, što paravojnih postrojbi, osuđena je tek 181 osoba. Cijeli politički, vojni i obavještajni vrh amnestiran je za Vukovar, piše Vlatka Polšak Palatinuš na tportalu.
Prema podacima DORH-a i Ministarstva pravosuđa, do kraja 2013. za zločine na području Vukovara pokrenut je 291 sudski postupak na Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru.. Od tog je broja optuženo 232 ljudi, a osuđeno je tek 85 osoba.
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku je pokrenulo kaznene postupke protiv 912 osoba od čega ih je 96 osuđeno.
Kompletan vojni, politički i obavještajni vrh iz Beograda amnestiran je od krivnje za potpuno razaranje grada, tri tisuće mrtvih i potpuno raseljavanja nesrpskog stanovništva.
Ako bi netko, tko ne zna što se tu događalo, donio sud samo na temelju presuda, mogao bi zaključiti da je nekoliko desetaka pripadnika okupatorske vojske potpuno samostalno, bez logističke, organizacijske i oružane potpore Beograda samoinicijativno tri mjeseca opsjedalo Vukovar, sravnilo ga do temelja i na svoju ruku izvršilo strašne zločine.
Pokolj na Ovčari u kojem je likvidirano oko 260 pacijenata iz vukovarske bolnice, jedini je zločin počinjen na tom području za koji su odgovarali i počinitelji, djelomično i nalogodavci. Pukovnik JNA Mile Mrkšić, koji je preminuo u zatvoru prošle godine, u Haagu je dobio 20 godina za zločin na Ovčari. Veselin Šljivančanin osuđen je, pak, na 10 godina zatvora.
“Presude postoje samo za Ovčaru i preblage su. Za razaranje grada, uništavanje spomenika, uništenje osobne imovine i sva ubijanja koja nisu obuhvaćena Ovčarom, nema osuđenih”, kaže za tportal Vesna Škare Ožbolt, bivša ministrica pravosuđa i sudionica mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Zločini u Vukovaru spominjali su se u haaškim optužnicama protiv Slobodana Miloševića, Slavka Dokmanovića, ratnog gradonačelnika Vukovara, obavještajaca Jovice Stanišića i Franka Simatovića, Gorana Hadžića i Vojislava Šešelja.
Milošević nije dočekao presudu jer je umro, Dokmanović je u pritvoru izvršio samoubojstvo, Hadžić je preminuo ove godine tijekom suđenja, Stanišić i Simatović u Haagu su 2013. oslobođeni svih optužbi, no nakon žalbe tužiteljstva, suđenje se ponavlja. Šešelja je, pak, Haaški sud pustio na slobodu zbog navodne teške bolesti i to u danima uoči godišnjice pada Vukovara 2014.
Šlag na tortu iz Tribunala je stigao početkom ove godine kada je Šešelj oslobođen po svim točkama optužnice.
“Istina kroz sudske postupke koji su se vodili na Haagu nije utvrđena. Počinitelji nisu kažnjeni”, kaže nam Škare Ožbolt i dodaje: “Tu je presječena zapovjedna odgovornost i ona nije dokazana u sudskim postupcima u kojima se trebala dokazati. To su upravo ti postupci protiv Dokmanovića, Hadžića, Miloševića i kod obavještajaca.”
U Vukovaru se dogodio, dakle, zločin bez kazne, a grad je i nakon 25 godina podijeljen. Imamo hrvatske i srpske škole i vrtiće, kafiće i restorane. Žrtve zločince svakodnevno sreću na ulici, a ratni pokliči poput onih “91. mogu se čuti u vukovarskim gradskim i prigradskim naseljima za vrijeme većih blagdana. Dvojezičnost u Vukovaru je prvoklasno političko pitanje s kojim nitko točno ne zna što napraviti.
“Neće biti normalizacije života u potpunosti niti bilo kakve uspostave povjerenja dok god se počinitelji ne kazne. Normalizacija se bazira na istini i pravdi. Istina je da se shvati što se događalo i pravda da se kazne počinitelji. Dokle god se to ne zadovolji, ljudi će prolaziti kao duhovi jedni pored drugih i kada netko zapali šibicu, sve će planuti. Ne može se okretati nova stranica u životu grada, a da se stvari nisu stavile na mjesto i raščistile u potpunosti”, poručila je Škare Ožbolt.
