Hrvat, rođen 1963. godine svjedoči o srpskom napadu na selo Briševo pored Ljubije, o odvođenju Hrvata Briševa u koncentracioni logor “Omarsku”, o masovnom ubijanju Hrvata u Briševu srpnja 1992. godine, o lokacijama masovnih grobnica na području ljubijskog kraja, plajčki pošiljaka humanitarne pomoći…
(…) Preko puta kuće Ljubice Dizdarević, pod starom kruškom, pokopano je oko 20 Muslimana, većinom iz Čarakova, starosne dobi negdje oko 20 godina. To je prva grobnica.
Druga grobnica je kod kuće Stipe Dimača i tu su pokopani: Stipo (Ivana) Dimač, star oko 80 godina, Mara (Lovre) Marijan, stara oko 55 godina i Franjo (Jose) Marijan, star oko 67 godina.
Treća grobnica je iznad kuće Ivice Mlinara i tu su pokopani: Luka Mlinar, Ivica Mlinar, Jerko Ivandić, Milan Ivandić, Stipo Ivandić i Pejo Ivandić. Na par metara dalje od ove grobnice pokopan je Joso Lovrić koji je star oko 35 godina, a bio je paraliziran.
Četvrta grobnica je kod kuće (ispod) Marka Buzuka i tu su u zajedničkoj grobnici pokopani: Ivica Buzuk, star oko 65 godina, Mate Buzuk, star oko 60 godina i Milan Buzuk (Markov sin), rođen 1963. godine.
Peta grobnica se nalazi na mjestu zvanom Jezerce i tu su pokopani: Ivo Lovrić, Srećo Buzuk, Miroslav Buzuk i Vlado Buzuk. Vlado i Miroslav su sinovi Mate Buzuka, a Srećo Buzuk im je stric.
Šesta grobnica se nalazi preko puta kuće Jele Čengije i u njoj je pokopan Marko Buzuk, otac Milana Buzuka, kojeg smo tu i pronašli. Nađen je dopola spaljen. Starosti je oko 60 godina.
Sedma grobnica je ispod kuće Peje Dimača, a malo povrh vodenog mlina (vodenice), a u njoj je pokopan Pejo Dimač (Jurin) rođen 1927. godine.
Osma grobnica se nalazi iznad kuće Ilije Atlije i u njoj je pokopan Ilija (Lovre) Atlija.
Na udaljenosti od oko jednog kilometra od grobnice označene brojem dva, a u pravcu Stare Rijeke, nalazi se kuća Ante Matanovića, a na udaljenosti oko 6 metara od kuće pokopan je kućevlasnik Ante Matanović.
Deveta grobnica se nalazi neposredno uz kuću Joze Jakare (ispod samog prozora spavaće sobe) i tu je pokopan dotični Jozo Jakara.
Deseta grobnica se nalazi kod kuće Sreće Ivandića. Ustvari, tu se nalazi više grobnica ali na malom prostoru pa se može govoriti o jednoj lokaciji. Tu su pokopani Ivandići kojima svima i ne znam imena, ali znam čiji su. To su Srećo Ivandić, Danica Ivandić (supruga Sreće Ivandića), dva sina Sreće i Danice Ivandić od kojih jedan ima nadimak Bato, Stipo Ivandić, Mara Ivandić (Stipina supruga), Anđa “Praninčina”, ne znam joj prezime.
Jedanaesta grobnica se nalazi kod kuće Ive Žunića. Tu su dovedene i ubijene, a poslije smo ih mi pokopali, sljedeće osobe: Milka Marijan (supruga Jose Marijana, stara oko 35 godina, nesposobna), Zvonko (Jose) Marijan, Luka Komljen, Kaja Komljen (Lukina supruga), Ivo (Luke) Komljen, Ante (Luke) Komljen, i Kaja Komljen rođ. Barišić (supruga Ante (Luke) Komljena).
Kaja Komljen rođena Barišić je bila seksualno zlostavljana. Nju su silovali toliko da je od silovanja i podlegla. Kaju su S. B. i I. Ž. pokopali petnaestak dana poslije njene smrti. Već se počela raspadati. Na tijelu, posebice grudima, su bili uočljivi tragovi ugriza ljudskih zuba, a nedostajali su dijelovi tijela. Moguće da su joj zubima otkidali komade tijela. Nju smo našli na njivi potpuno golu.
Kod Barišišća kuća pokopana je Mara Matanović, supruga Stipe Matanovića koju smo zvali “Majstorićevka” a njen četrnaestogodišnji sin je nestao. Mara je ubijena metkom. Mjesto gdje je njena grobnica je ispod brijega zvanog ‘Buzukov Rastić’.
Dvanaesta grobnica nalazi se podno brijega Raljaš, pokraj potočića i tu je pokopan Luka (Mate) Mlinar, star 14 godina.
Trinaesta grobnica se nalazi s druge strane potočića nasuprot dvanaestoj grobnici a tu je pokopan dječak (iz sela Čarakova ), a po osobnim dokumentima smo saznali da se radi o Mirsadu Švraki starog 14 godina.
Četrnaesta grobnica se nalazi kod kuća obitelji Mlinar. U njoj je pokopana supruga Mate Mlinara, Mara Mlinar, starica od kojih 70 godina starosti. Ona je poginula od minobacačke granate pri topničkom napadu 24. srpnja 1992. godine.
Petnaesta grobnica uz tzv. Svoznicu pored raskrižja za Redak. Tu je pobijeno negdje oko 200 Muslimana samo u jednom danu. Tad su nažalost glavnu riječ imali četnici (Hrvati) iz Gornje Ravske. Zapovjednik im je bio Šolaja (plav, krupan, star oko 32 godine) i Nikola Jurić. Oni su likvidirali zavezane (žicom vezane ruke) Muslimane koje su iz pravca Ljubije dovozili autobusima. To se dogodilo na oko tjedan dana poslije pokolja na Briševu. Negdje oko 01.08.1992. godine.
Prve žrtve napada na Briševo bili su mještani zaseoka Muštanica (pripada selu Staroj Rijeci). Tu su stradali Matanovići, Bujadile, Lovrići i Buzuci. Na groblju zvanom Grošića Groblje sahranjeni su Ante Matanović i njegova dva sina od kojih je mlađi imao oko 14 godina (djeci ne znam imena), Fabo Matanović, Mladen Matanović i njegova dva sina (ne znam im imena), Predrag Matanović, Ante Lovrić, Mato (Vinka) Buzuk i supruga mu Marija Buzuk, Markica Bujadilo i supruga mu Kata Bujadilo.
U predjelu šume Kurevo (između kuća Radulovića s jedne i kuća Babića s druge strane) zvanog ‘Rivića Strana’ ima mnogo ljudskih leševa i kostiju. Na tom mjestu su pobijeni Muslimani koji su se pokušavali prebaciti iz napadnutog područja oko Hambarina prema Starom Majdanu ili Japri. Oni su bježalli pred četničkim nožem. Njihova mjesta su totalno nastradala pa su se jadnici pokušavali spasiti bježanjem, ali su ih Srbi dočekali s oružjem zvanim “praga” kojim su patrolirali cestom i bestrzajnim topom kojeg su postavili na brdu zvanom Lisina. U tom dijelu šume Kurevo ima mrtvih i žena i djece i odraslih ljudi. Kad smo išli gledati pronašli smo šest ili sedam gomila a po svakoj gomili je bilo oko 10 do 12 leševa. Neki su se već raspadali, pa su se vidjele kosti te smo po odjeći zaključivali da se radi o ženi ili muškarcu, a po veličini leša da li se radi o djetetu ili odrasloj osobi. To je masovno stratište.
Što se tiče ljudi iz Briševa koji su ubijeni, za neke smo utvrdili načine kako su ubijeni. Većina ubijenih je usmrćena vatrenim oružjem, ali neki su i mučeni. Milan Buzuk je očito mučen jer smo njegov leš našli i uočili da su mu oči izvađene, uši odsječene, a mišići na rukama prerezani. Glava mu je bila rascopana (razbijena) nekakvom letvom ili toljagom. Tijelo smo pronašli u kukuruzima. On im je dva puta bježao ali treći put nije mogao.
Ivica Buzuk i Mato Buzuk ubijeni su metkom u potiljak i rafalom u leđa niz kičmu. Ilija Atlija i Pejo Dimač ubijeni su rafalom uz kičmu.
Ivica Mlinar, Luka Mlinar i Jerko Ivandić nisu ubijeni vatrenim oružjem nego krampovima, lopatama, kolcima. Srbi su masakrirali, što bi se reklo na stručan način, jer svojim žrtvama nisu odsjecali ruke ili noge nego su obično prvo rezali mišiće i tetive na rukama i otraga na nogama tako da žrtva nije bila u stanju da pobjegne, niti da se miče niti da se brani. Čovjek je živ, osjeća sve što mu se radi, ali nije u stanju da se brani niti da bježi.
Najviše je mučen Milan Buzuk od svih dosad navedenih. Na njemu su se posebno iživljavali. Sve su isprobali.
Osobe iz druge grobnice (Mara i Franjo Marijan i Stipo Dimač) pronašli smo u ostacima kuće Stipe Dimača. Oni su izgorjeli zajedno s kućom te nismo bili u mogućnosti utvrditi jesu li prvo ubijeni pa zapaljeni ili su živi zapaljeni. Njihovi ostaci zu virili iz verande (nadstrešnica) dopola vani.
Isti slučaj je i s Markom Buzukom. Njega smo pronašli na jednoj njivi. Gornji dio tijela je bio totalno izgorio, a donji dio tijela je bio netaknut i nisu bili uočljivi tragovi rana ili tragovi mučenja. To je bilo na njivi Matije kojeg smo zvali Šepavi jer je imao drvenu nogu, a ta njiva se nalazi preko puta kuće Jele Čengije. Oko pokojnog Marka Buzuka je izgorjela trava, koju mi zovemo “breskušina” (korov), u krugu promjera oko 20 metara i gornji dio njegovog tijela.
Kaja Komljen – supruga Ante Komljena je praktično bila silovana do smrti. Odgrizali su joj komade mesa, mučili na sve načine koliko su mogli. Umrla je od toga. Nije bilo tragova ni noža ni metka nego samo otkidanja. Grižena je. Grudi su joj odgrižene. Mogli su se prepoznati tragovi ljudskih zubi kako su je ujedali, grizli. Pronašli smo je potpuno golu i bačenu na njivi gdje su je i zlostavljali. Tu smo je i pokopali. Mara Matanović je ubijena metkom.
Matanovići su ubijeni na zvjerski način. Trbuh Zdravka matanovića je bio razrezan a ruke su mu bile zavezane njegovim crijevom. Na potkoljenicama su bile rane od metaka. Genitalije Fabe Matanovića su bile odsječene i stavljene u usta, a kičma mu je bila polomljena na dva mjesta. Kod Predraga Matanovića “Pede” našli smo rane od metaka na potkoljenicama. Najvjerojatnije da su on i Zdravko pokušali pobjeći. Svih devet Matanovića je ubijeno u potoku blizu kuće Fabe, Ante i Mladena Matanovića. Oni su braća. Srpske vlasti iz Batkovaca su dozvolile da se pokopaju u groblju jer su ubijeni bili iz zaselka Moštanica koji pripada selu Staroj Rijeci.
Antu Lovrića smo pronašli u šumi Dubočaj i za njega smo dobili dozvolu da ga pokopamo na Grošića Groblju u Staroj Rijeci. Mato (Vinka) Buzuk i njegova Marija Buzuk ubijeni su kod kuće. Mato je ubijan nožem a Mariju su objesili. Pokopani su na Grošića Groblju. Markica i Kata Bujadilo su ubijeni kod kuće a pokopani na Grošića Groblju.
Dvoje starih ljudi je u njihovoj kući zapalio Srbin Dušan Radulović kojeg smo zvali Čičin ili Žuti. Za te starce optužnica je bila topli kruh u kući: “Aha, ti hraniš muslimanske ekstremiste, evo dokaza – topla pogača.” Njihova kćerka, koja je neuračunljiva (retardirana), je taj dan bila u Ljubiji pa je i ostala živa. Njoj su prijetili ali je nisu ni tukli ni zlostavljali. Ona pak ima maloljetno dijete od osamnaestak godina. Čini mi se da je ta njena mala udana.
Najveći broj ubijenih osoba nastradao je od postrojbe srpske vojske koji se naziva “6. krajiška brigada”. Oni su uglavnom Srbi s područja općine Sanski Most s tim da su im se priključili i neki Srbi iz sela Rasavaca koje pripada općini Prijedor. Oni su počinili najveća zvjerstva na našem području. Operacijom pokolja na Briševu rukovodio je Veljko Brajić koji je tada imao čin majora “srpske vojske” a poslije je unaprijeđen u čin potpukovnika ili pukovnika. Ne znam od kuda je. Zapovjednik te “6. krajiške brigade” bio je pukovnik Basara kojem ne znam ime. Poslije je unaprijeđen u čin generala “Srpske vojske”. Veljko Brajić je bio, kako su ga Srbi zvali, “načelnik za bezbjednost”. Svoj štab je postavio na Briševu i izravno rukovodio operacijom koja je imala za rezultat masakr nad Hrvatima Briševa i dijela Stare Rijeke (zaselak Muštanica). Njegov nadređeni je bio pukovnik Basara. Veliki suradnik pukovnika Basare je bio Nedeljko Rašula iz Čaplje (selo u općini Sanski Most) Rašula je sada predsjednik ‘Srpske opštine Sanski Most’.
Uz navedenu “6. krajišku brigadu” iz Sanskog Mosta sudjelovali su u pokolju i pripadnici “5. kozarske brigade” kako su se nazivali. Oni su s područja općine Prijedor a držali su teren od Ljubije prema Briševu. Linija razdvajanja ove dvije srpske formacije je od sela Gornje Ravske preko Raljaša i Ljubije do puta koji razdvaja sela Briševo i Zecove. U zoru 24.07.1992. godine područje sela Briševa i Raljaša je bilo totalno opkoljeno i nije postojala ni najmanja šansa da se netko izvuče iz okruženja. Bila je masa uniformiranih ljudi. Ja sam bio skriven u grmlju pored puta i mogu reći da su pored mene prolazili što pješadija, što kamioni, automobili, zaprežna kola oko dva i pol sata. Moje “skrovište”, u kojem sam se nalazio, bilo je u blizini same srpske komande tako da sam mogao jasno čuti i razaznati izrečene riječi komande. Tako sam saznao da su u napadu na civile Briševa sudjelovala tri bataljona te “6. krajiške brigade” i to: prvi, sedmi i deveti bataljon. Koga su oni živog uhvatili toga su i ubili, na koju su kuću naišli nju su i zapalili. Čuo sam kad je jedan njihov zapovjednik, kojega su zvali imenom Anđelko a po činu je poručnik ili kapetan (ne znam mu prezime), kad izdaje zapovjedi: “Prvi bataljon, na lijevo krilo raspoređujte se.” Vidio sam masu uniformiranih ljudi kako idu nalijevo. Zatim je uslijedila zapovjed: “Sedmi bataljon ovamo, a mi deveti drži srednji dio.” Samo iz “6. krajiške” u napadu je tada sudjelovalo jako puno naoružanih osoba. Inače ta “6. krajiška” je u to vrijeme brojala okok 3,500 naoružanih ljudi. Ne znam da li su svi sudjelovali u tom napadu ali za ove bataljone (I, VII i IX) sam siguran. Od ljudi koji su bili neposredni izvršioci zločina i masakra nad Hrvatima sela Briševa, mogu reći da su to bili uglavnom Srbi iz sela: Koprivne, Oštre Luke, Rasavaca, Gornjeg dijela Zecova, Ništavaca i Usoraca. Od “5. kozarske” sudjelovali su Srbi s područja općine Prijedor (iz sela Marićke, Jelićke, Omarske, Tomašice, Busnova). Za njih ništa pouzdano ne znam, ni tko ih je vodio, ni tko im je zapovjedao jer oni su držali prostor od Ljubije. Na brdu zvanom Redak bila su postavljena dva srpska tenka. Pripadnici “5. kozaračke” su bili neposredni počinitelji ubojstava nad osobama iz porodica: Ivandića, Marijana i Komljena a koje smo mi poslije pokopali u grobnice koje sam ovdje na karti označio brojevima 10 i 11.
Među svim zločincima izdvojit ću one koje dobro poznajem i koji su pokazali ogromnu mržnju prema Hrvatima Briševa, a bili su neposredni izvršioci zločina. Prije svega to je Draško Topić iz sela Oštre Luke, mladić star oko 22 godine. On je poznavao teren sela Briševa jer je u mirna vremena bio učestali posjetilac sela. Družio se s mnogima mještanima sela Briševa. Može se slobodno reći da se upravo u Briševu prvi put pošteno najeo kruha jer potječe iz jako siromašne obitelji. On je radio najveća svjerstva. Sudjelovao je u masakriranju i ubojstvima osoba prezimenom Mlinar, Buzuk i Ivandić a koji su pokopani u grobnicama koje sam označio brojevima 3, 4 i 5. S njim je u pokolju sudjelovao i Novo (Mladena) Babić; brat od Nove Babića – mislim da se zove Dušan; Vidičević Boško; brat od Boška Vidičevića koji se zove Borislav. Svi su oni iz sela Rasavaca i Oštre Luke. Tu je i osoba kojoj ne znam ništa osim da je zapovjednik srpskih postrojbi s područja sela Oštre Luke i Rasavaca, a svi ga zovu “Grom”. On je stanovnik sela Oštre Luke. Ovoj skupini treba pridodati i osobe prezimenom Rajlić. Oni su iz Batkovaca ali im ne znam imena. Njih pet je sudjelovalo u pokolju Hrvata iz sela Briševa. Štrbac Miroslav iz Rasavaca. On se poslije hvalio kako je za dva dana pregazio Briševo. Iz sela Rasavac su još i Đorđo Babić, Pero Jevtić, Stanoje Jevtić i Boro Jevtić. Pero, Stanoje i Boro su sinovi Laze Jevtića. Boro Jevtić je inače mentalno retardirana osoba od rođenja. Dobio je oružje i on je sada zakon. Lud je. Njega je lako potaknuti na agresiju, a i da bude dobar.
Ako mu se kaže da ubije nekog on će ubiti, isto tako da mu se kaže da nekom pomaže u najtežem fizičkom poslu, on će cijeli dan raditi. Iz gornjeg dijela sela Zecova su Antonići i Radulovići. Ne poznam ih po imenima. Tu su još i Stupari i Mastikose. Mastikose su iz Oštre Luke, imaju obiteljske kuće pored same ceste u selu.
Sad bih pričao o samom događaju koji je prethodio stradanju Briševa. Prvi napad na selo Briševo je bio 27. svibnja, 1992. godine. Tad su nas tukli minobacačkim projektilima od 82 mm. Pucali su cijeli dan. Tukli su od Stupara iz Oštre Luke te iz Rasavaca, ali nismo mogli ustanoviti točan položaj. Mi smo sazvali sve ljude iz Briševa te smo nakon dogovora formirali delegaciju koja je otišla do tih, nama susjednih pravoslavnih sela iz kojih su dolazile granate. Na upit naše delegacije zbog čega se puca i granatira na Briševo oni su odgovorili: “Hoćemo da nam predate sve oružje.”,Mi traženog oružja nismo ni imali. Tražili su nekakav top trocijevac. Svemu tome je kumovao jedan Hrvat iz sela Gornje Ravske, a zove se Nikola Jurić koji je tih dana, na savjetovanju za narodnu obranu u Prijedoru, izjavio da su stanovnici sela Briševa pucali po selu Gornjoj Ravskoj s minobacačem i protuavionskim topom trocjevcem. Oba sela, i Briševo i Gornju Ravsku, nastanjuju isključivo Hrvati tako da su te njegove optužbe smiješne. I sad odgovorno tvrdim, naoružanje koje su posjedovali mještani sela Briševa bilo je: pet pušaka M-48, jedan automat (ruski, stari, dobošar) M-41, 80 komada metaka za pušku M-48 i 72 komada metaka za automat M-41, imali smo jednu pušku M-48 koju smo kupili na crno, jedan automat “Kalašnjikov”, šest pištolja i pet pušaka sačmarica. Kompletno naoružanje smo vratili odnosno predali tzv. “6. krajiškoj brigadi” u selu Rasavcima gdje je njihov kapetan I. klase zaprimio oružje te nam izdao potvrdu da je oružje vraćeno, da je municija na broju te da iz oružja duži period nije pucano. Po nasilnom preuzimanju vlasti u općini Prijedor od strane SDS-a, dotadašnji nosioci vlasti u općini Prijedor tj. predstavnici SDA predali su kompletne spiskove o pripadnicima teritorijalne obrane (TO) te o vrsti i količini naoružanja koje posjeduju pripadnici TO u svim mjestima općine. Tada su nam predstavnici te “6. krajiške” rekli da ne postoje razlozi zbog kojih bi se nastavilo granatiranje Briševa, te da je minobacački napad od 27.05.1992. godine, bio samo upozorenje što bi nam se moglo dogoditi da nismo vratili oružje. Moram napomenuti da prilikom tog minobacačkog napada nitko nije stradao ni ljudi ni stoka niti kuće ili koja gospodarska zgrada, premda su granate nasumice ispaljivane, a padale su po vrtovima i njivama. Pregledavanjem ostataka od minobacačkih projektila, a uspoređujući ih s onima koje nisu eksplodirale utvrdili smo da se radi o granatama od 82 mm. Jedino oštećenje je doživjela ograda kuće Slavka Mlinara jer je neposredno uz nju eksplodirala jedna granata. Prilikom vraćanja naoružanja TO-a predstavnik “6. krajiške” nam je rekao da će za par dana “srpske vlasti” doći na Briševo i da će vršiti pretres kuća te ako se dogodi da pronađu bilo kakvo oružje, vlasnik kuće biti će odveden u zatvor a njegova kuća zapaljena. To je bila prijetnja potkrijepljena sankcijama. Poslije tog događaja nije bilo pucnjave po selu ali su se počeli događati negativni ekscesi. R. V. i V. M. su dobili poziv da se jave u “srpsku komandu” u Ljubiji, što su oni i uradili. Srbi su ih obojicu uhitili i odveli u konclogor “KERATERM”. Za njih znam da su poslije prebačeni u konclogor “Omarska” pa konclogor “Manjača” i sad su u konclogoru “Batkovići” pored Bijeljine. Dana 24.06.1992. godine, u naše su selo došli naoružani Srbi: Rade Zekanović, Dragan Vukić i Bato Radulović. Oni su tog dana uhapsili i sa sobom odveli J. I.; J. J.; Jozu Buzuka; Josu Barišića i J. M. Srbi su poslije ispitivanja u tzv. srpskom SUP-u u Ljubiji, odveli su navedene osobe u konclogor “KERATERM” u Prijedoru, a potom u konclogor “Omarska”. Jozo Buzuk i Joso Barišić su ubijeni u logoru Omarska od strane logorskih čuvara. Par dana nakon uhićenja i odvođenja civila sela Briševa u konclogore, Slavko Mlinar (otac uhićenog V.M.) je otišao u Ljubiju i kod srpskih predstavnika se raspitivao za sudbinu svojeg sina. Srbi su i njega uhitili i odveli u konclogor “Omarska” gdje su ga i ubili. U konclogor “Keraterm” su odvedeni i tamo ubijeni: Vlado Barišić i Dragan Dizdarević. Par dana nakon pokolja uhićen je i u konclogor “Omarska” odveden E.V. To je sve što se tiče odvođenja Hrvata, mještana sela Briševa u srpske konclogore.
Sada bih želio ispričati sve što znam i čega se sjećam a tiče se pokolja nad Hrvatima Briševa. Dana 24.07.1992. godine, rano ujutro (oko 3,30 sati) počeli su tući selo granatama od 120 mm. Dosta tih granata nije eksplodiralo. Taj dan su padale samo te granate od 120 mm tako da smo mi Boga molili da vrate one od 82 mm jer ove od 120 mm su užasne. Granatiranje je trajalo cijeli dan, sve do predvečer. Projektili su dolazili s četiri strane i to:
– iz pravca Stanara u Oštroj Luci;
– iz Batkovaca;
– iz pravca firme “TOMEX”, s Redka;
– iz pravca Rasavaca, s brda zvanog Dragišića Glavica.
Za sve vrijeme granatiranja srpska pješadija nije ulazila u selo, a one moje suseljane koji su se pokušali bijegom spasiti od granata i otići u selo Gornju Ravsku ista ta pješadija je automatskom puščanom vatrom prisiljavala da se vrate u selo. Čekali su da minobacačka vatra učini svoje. Tog dana od granata su poginule jedna mlađa i jedna starija žena. Prvo je poginula Lucija Ivandić supruga Peje Ivandića. Ona je majka četiri djevojčice od kojih najstarija ima 12 godina, a najmlađa 6 godina. Poslije nje poginula je Mara Mlinar, supruga Mate Mlinara, starija žena od oko 70 godina. Nju smo pokopali pred njenom kućom u Mlinarima u grob kojeg smo označili brojem 14. U predvežerje tog dana (24.07.1992.) negdje između 17,00 i 18,00 sati srpska pješadija je počela ulaziti u selo iz dva pravca. Pripadnici tzv. “6. krajiške” su dolazili iz pravca Stare Rijeke pored kuća Begića, a pripadnici tzv. “5. kozaračke” su dolazili iz pravca Raljaša i Ljubije. Pripadnici “6. krajiške” su na svom putu izmasakrirali i pobili osobe koje smo mi poslije pokopali u grobnice označene brojevima 2, 3, 4, 5 i 8, tj. osobe s prezimenima Dimač, Mlinar, Ivandić, Buzuk. Pripadnici tzv. “5. kozaračke” su mučili i pobili osobe koje smo mi sahranili u grobnice označene brojevima 6, 10, 11, 12 i 13. Kako se pješadija pomjerala, tako se pomjerala i minobacačka vatra tako da je razmak, između srpskih naoružanih pješaka i njihovih granata koje su padale, bio oko 100 metara. Kad je počela padati noć pješadija se zaustavila a minobacači su i dalje tukli. Ja sam izbjegao u centralni dio sela. Čuo sam eksplozije, pucnje, jauke, ali nisam mogao znati je li tko ubijen. Vidio sam kuće u plamenu. Bilo je jezovito. Sutradan ujutro negdje oko 10,00 sati, dio tzv. “6. krajiške” se počeo spuštati od kuća Buzuka preko brda zvanog Graorac prema rječicama Starjenica i Muštanica, a u isto vrijeme je drugi dio “6. krajiške” dolazio iz pravca Atlijine Kose preko brda Bjeljevca te Ivandića Glavice i Marijanove Glavice. Navedene formacije su se sastale u blizini kuće Ilije Atlije i kuće Peje Dimača. Tada su ubili Iliju Atliju i Peju Dimača. Ubili su ih vatrenim oružjem, tj. rafalima. Obadvojica su imali prostrijelne rane na leđima i potiljku uz samu kralježnicu. To se događalo 25.07.1992. Tad su uhvatili i Milana Buzuka odveli ga do njegove kuće i pred očima njegove majke Vikice, ubili. Mučili su ga i ubijali pred njom. Tad su odveli i ubili Marka Buzuka. Navečer 25.07.1992. godine oko 19,00 sati svi zločinci su se skupili na brijegu kojeg zovemo Tibet (na vojnoj karti tu je upisano Dizdari, kota nadmorske visine 495 metara). Tu im je bio i njihov glavni štab. Imali su smotru. Jedan dio civila koje su vodili sa sobom, a nisu ih ubili, odvezli su u Sanski Most u formirani konclogor “KRINGS”. “KRINGS” je inače bila tvornica. Civile su odvezli kamionima, a potom su se, nakon smotre, razišli svatko na svoj teren, tj. u svoja sela. Ostale su samo pojedine grupice koje su u danima što su dolazili otvarale vatru čim bi uočili kretanje nas koji smo pokušavali pokopati mrtve, tako da smo mi morali naše mrtve pokapati ili kasno noću ili rano ujutro. Obično smo to radili ujutro jer su se ti Srbi obično navečer opijali pa su se drugi dan kasno ustajali. Mi smo se podijelili u grupe po četiri osobe tako da je dvoje kopalo grob a drugo dvoje osmatralo teren, kako nas Srbi nebi iznenadili. Neke osobe smo pokopali dva dana poslije ubojstva, a neke nismo mogli pokopati skoro mjesec dana upravo zbog pucnjave ili blizine tih srpskih grupica. Dogovor nas preživjelih stanovnika Briševa je bio da ne odlazimo iz sela sve dok sve mrtve ne pokopamo pa makar i sami poginuli. Uspjeli smo, čak smo sve grobove i obilježili križem, ogradili drvenom ogradom. Humke smo napravili s dosta zemlje tako da ne postoji opasnost da divlje životinje otkopaju leševe. Svi grobovi koje smo mi činili tj. grobnice 2, 3, 4, 5, 7, 8, 9, 14, su dubine preko jednog metra. Osobe iz grobnice broj 8 i 9 te osobe pokopane u grobnici br. 2 su bile ustvari samo kosti jer su bile izgorjele u kući. Njih smo identificirali po komadima odjeće, nakita… Od njih troje smo sakupili kosti i pokopali ih. Osobe iz grobnica 3 i 5 su pokopane onakve kakve smo ih zatekli. Bili su u skoro stanju raspadanja. Na njih smo položili drvene daske a potom smo stavljali zemlju i radili humku. Osobe iz grobnice br. 4 (Buzuci) su pokopani tako da smo ih umotali u deke i plahte i nakon toga smo ih položili u grobnice. Moram napomenuti da je grobnica br. 3 već bila iskopana i u njoj su ležali Ivandići i Mlinari. Očito su ih četnici natjerali da kopaju, a potom su ih i pogubili u samoj grobnici. Mi smo stavili daske preko leševa i nasipali zemlju, načinili humku, postavili križeve i ogradili grob. Osobe koje smo pokopali u grobnice: 6, 10, 11, 12 i 13 smo uspjeli pokopati tek nakon više od mjesec dana od smrti jer su taj dio četnici budno promatrali i svaki put kad smo pokušali kopati grob pucali su prema nama te smo morali odustajati od nakane i bježati od leševa. Ti su grobovi prilično plitko iskopani ali je naveženo dosta zemlje tako da su humke visoke. Svi grobovi su rađeni na povišenim dijelovima terena i uglavnom su na pjeskovitom terenu jer se zbog visokih temperatura zemlja posušila i morali smo kopati u onim dijelovima gdje je zemlja bila pjeskovita, što radi brzine da nas ne otkriju, a što radi manjeg fizičkog napora.
Što se tiče oštećenja obiteljskih kuća u selu Briševu, samo u ta prva dva dana 24. i 25.07.1992. godine, zapaljeno je i izgorjelo točno 68 obiteljskih kuća. Poslije masakra u Briševo su dolazile manje grupice pljačkaša koje su pljačkale i palile preostale kuće. Dnevno je znalo izgorjeti od jedne do pet kuća. Ljudi koji su nedavno došli iz Briševa i s kojima sam razgovarao kažu da u Briševu nema više niti jedne kuće koja nije izgorjela. Posljednje su zapaljene kuće Marijana iz istoimenog zaseoka. Pored sitnih grupica lokalnih šerifa koji su dolazili u pljačku i paljenje, posebno se isticala u svojim zločinima grupa koju je predvodio Draško Topić.
Crkva u Briševu je stradala. Nju su zapalili iznutra tako da je skroz izgorjela. Krov se urušio unutra. Zvonik je srušen projektilima zvanim “zolja” i “osa”, jer su ga četnici gađali u dane nakon masakra. Zidovi su ostali i ono što je od kamena i betona.
Selo Briševo je bilo nastanjeno isključivo Hrvatima. Jedini Nehrvat koji je dolazio u selo bio je učitelj koji nije živio tu ali je radio u osnovnoj školi. On je davao informacije Srbima što tko radi, govori, za koga je tko glasovao, tko je u kojoj stranci, što tko posjeduje od imovine, tko dolazi u Briševo, tko se po njegovom mišljenju protivi vlasti tzv. ‘Republike Srpske’, tko bi mogao biti lojalan, tko bi mogao biti naoružan. Taj učitelj je pravoslavne vjere, iz sela Donjih Rasavaca a zove se Pajo Marčetić.
Po teritorijalnoj pripadnosti, prilikom prvih, slobodnih i demokratskih izbora, selo Briševo je pripadalo u izbornu jedinicu Ljubiju. U samom Briševu pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) s velikom prednošću pred Strankom reformista (poznatija pod imenom “Markovićeva stranka”), ali kad su se izborni rezultati stopili u izbornoj jedinici Ljubiji, pobjedu je odnijela koalicija komunista i reformista.
Što se tiče mjesne zajednice Ljubije-Rudnika, kojoj su pripadala sela Briševo, Raljaš, Žune i mjesto Gornja Ljubija, udio Hrvata u ukupnom broju stanovništva je iznosio oko 85 posto ali za tajnika navedene mjesne zajednice koalicija komunista i reformista postavila je Srbina iz sela Miske Glave. Iz Briševa u odboru mjesne zajednice su bili Vinko Lozančić (s Redka) član HDZ-a, Joso Mlinar član reformista i Marijan Lovrić (travnja 1992. napustio BiH i otišao).
Što se tiče međunacionalnih odnosa između Hrvata i Vlaha (zvali smo ih pravoslavcima ili Vlasima jer su se i oni tako nazivali a tek od prje dvije godine su počeli govoriti da su Srbi) prije ovog rata, sve je bilo u najboljem redu. Družili smo se, igrali nogomet skupa, odlazili jedni drugima na zabave, svadbe, proslave… Sve je to trajalo dok nije počeo srpski rat protiv Hrvatske. Tada su se odnosi poremetili. Srbi su nama Hrvatima predbacivali to što mi nismo htjeli ići u borbu protiv Hrvatske niti pucati u Hrvate, dok su oni odlazili govoreći da se bore protiv “Ustaša”. Mi smo i dalje prema potrebi odlazili u njihova sela, dok su oni prestali dolaziti u Briševo. Dolazio je samo taj učitelj.
Uvod u pokolj se zbio negdje polovicom sedmog mjeseca 1992. godine. Taj dan su u predio sela zvan Jezerce došli Draško Topić i još par Srba iz sela Rasavaca navodno da sijeku drva u državnoj šumi. Zvali su M.I. da im donese alat kako bi popravili motornu pilu. M.I. je odnio alat, a nakon nekog vremena Draško je pozvao ljude koji su sušili travu da dođu pomoći kako bi navodno oslobodili auto koji je propao dijelom u vlažnu zemlju oko samog jezerceta. Otišli su J.L., M.M., P.I. i S.I. Kad su došli do auta uvidjeli su da nema potrebe za ikakvom pomoći jer je auto bio na tvrdoj podlozi. Tad su im Srbi dali da piju, a naši dečki su se zahvalili, ali su ih Srbi napali i počeli tući. Najgore je prošao Milan Ivandić koji je zadobio par uboda s izvijačem u tijelo. Očito da su Srbi došli provocirati a ne da bi sjekli šumu. Nakon toga su slijedili dvodnevni napad i pokolj.
Nakon nešto više od mjesec dana od pokolja čuli smo da u Staru Rijeku dolazi delegacija sastavljena od Srba i Hrvata kako bi se uvjerili u “dobre” međunacionalne odnose između lokalnih Hrvata i Srba. Tada sam se ja dogovorio s J.D. i F.M. da se moramo probiti do Stare Rijeke kako bismo razgovarali s Hrvatima iz te delegacije. U Staru Rijeku su tog dana stigli Franjo Komarica (biskup banjalučki) i dr. Miljenko Aničić (ispred Caritasa) kao predstavnici Hrvata, a od Srba su došli Vojo Kuprešanin (predsjednik samoproglašene autonomne regije Krajine) i Nedeljko Rašula (predsjednik ‘Srpske općine Sanski Most’). Tog sam dana otvoreno govorio toj delegaciji o cijeloj kronologiji i pokolju nad Hrvatima Briševa. Biskup Komarica i dr. Aničić su obećali da će dostaviti humanitarnu pomoć u Briševo, a Kuprešanin i Rašula su obećavali da više nitko od Srba neće pucati prema Briševu, da nas neće više pljačkati niti nam paliti kuće, a to što se dogodilo prije mjesec dana rekli su mi: “To je uradila šačica neodgovornih koja se otela kontroli.” Ja sam pitao zar je moguće da dvije brigade izmaknu kontroli. Gluposti su nam pričali. Za par dana u Briševo je stigla humanitarna pomoć od Caritasa, ali pucnjava nije prestajala, pljačke su bile učestale, a kuće su gorjele iz dana u dan. Upozoravali smo predstavnike Caritasa da nam osiguraju odlazak ali oni nisu željeli ni čuti za takvu mogućnost. Osobno sam telefonski zvao biskupa Komaricu kojeg sam molio i zahtjevao da dovede nekoga iz UNPROFOR-a ili UNHCR-a ili Međunarodnog crvenog križa. Molio sam ga da nam pomogne kako bismo napustili Briševo i prešli u Hrvatsku. Nije nam želio pomoći kod odlaska a Srbi su non-stop pucali po nama. Poslije je biskup Komarica došao u Ljubiju i nagovarao nas da ostanemo na svojim 700 godina starima ognjištima. Pitali smo ga što znače ognjišta ako nas Srbi pobiju. Kuprešanin nas je uvjeravao da nitko po nama neće pucati a nudio nam je mogućnost da se preselimo iz Briševa u sela Mataruškog Brda (Bišćane, Rizvanoviće, Hambarine…), ali mi smo to odbili jer smo znali što su Srbi počinili Muslimanima koji su tu živjeli. Sve su ih protjerali ili pobili. Nudio nam je autobuse koji će nas prevesti do tamo. Moram napomenuti da je pri posjetu biskupa Komarice Staroj Rijeci i Ljubiji u njegovom društvu bio i predsjednik banjalučkog HDZ-a, Nikola Gabelić. Od njega smo očekivali da će se oglasiti, ali smo se prevarili. Nakon naših zahtjeva da u Ljubiju dođe netko od predstavnika UN-a, biskup se uskoro pojavio s predstavnikom UNHCR-a, Japancem. Zvao se Satoši. Taj Japanac je dogovorio sa Srbima koji su držali vlast u Ljubiji da nam omoguće susret i razgovor s njima u njihovom (srpskom) ratnom štabu. Organizirali smo delegaciju koja se uputila na razgovore. Bio sam član te delegacije. Po našem dolasku u Ljubiju primili su nas braća Taranjac i odveli na razgovor u štab. Mi smo gospodinu Satošju iznijeli kronologiju zbivanja od prvih slobodnih izbora pa sve do tog dana. Iznijeli smo i našu zamolbu da nam se omogući napuštanje područja i odlazak u Hrvatsku. Na tu našu zamolbu reagirali su i biskup Komarica i gospodin Satoši. Povrijedili su nam dušu. Govorili su nam da nas Hrvatska ne priznaje, da nas Hrvatska neće i ne želi čuti za nas, da Hrvatsku nije briga za nas. To nas je strahovito povrijedilo. Nismo mogli vjerovati. Zar se Hrvatska odriče Hrvata? Znali smo i to da su upravo Muslimani iz ljubijskog kraja bili prihvaćeni u Hrvatskoj i nismo mogli vjerovati svojim ušima. Taranjci su govorili da nas nitko ne dira, da nam ništa ne nedostaje, pa kamo bi mi išli, te ako se još uključimo u srpsku vojsku bit će nam super. Tada je došlo do natezanja, biskup Komarica je zahtjevao naš ostanak. Satoši nam je nudio mogućnost da UNHCR u Briševo doveze drvene montažne kućice. Odbili smo zahtjeve Komarice a gospodinu Satošiju smo se zahvalili na ponudi uz opasku da je teren u Briševu idealan za drvene montažne kućice jer se te kućice lako pale i brzo gore. Mislim da su tada svi osjetili našu bol i gorčinu, a i naum da odemo kako bismo sačuvali živote onih koji su preživjeli pokolj. Tada su nam nudili humanitarnu pomoć ali su braća Taranjac zahtijevala da se samo jedan dio pomoći dostavlja u Briševo a drugi dio Srbima u okolnim selima. Tako su Srbi živjeli, a uvjeren sam da i danas žive od humanitarne pomoći Caritasa. Sve što je dolazilo u sela koja nastanjuju Hrvati (Briševo, Stara Rijeka, Donja Ravska, Šurkovac i Ljubija) Srbi su otimali a ostavljali su samo male količine. Pomoć koja je stizala u crkvu u Ljubiji dijelila se pod budnom paskom i osiguranjem same braće Taranjac koji su bili najviša vlast u Ljubiji. Pomoć je bila dijeljena sve dok braća Taranjac ne bi rekli: “Nema više.” Mi pogledamo, a iza njihovih leđa brašno, ulje, šećer naslagani do stropa. Naš komentar bi bio: “Vidi, stvarno nema više ničega.” Predstavnici Caritasa su znali što se događa ali nisu reagirali. Slali su novu pomoć. Srbi su uzimali koliko god su htjeli. Biskup Komarica i dr. Aničić su osobno dovezli kamion pomoći u Briševo. Počela je raspodjela, ali su se pojavila braća Taranjac. Đoko Taranjac je počeo pričati: “Kako je tako došla pomoć u Šurkovac, a da mi nismo znali, netko ju je preko noći opljačkao. Ali više se ne morate plašiti, mi smo tu. Samo, prestanite dalje istovarati i to što je ostalo na kamionu odvezite u štab u Ljubiju, i nitko neće dirati ovo što ste istovarili.” Uz biskupa Komaricu su bili tzv. tjelesni čuvari srpskog generala Talića ali nitko nije reagirao već se postupilo onako kako je Đoko Taranjac govorio. Predsjednik općine Prijedor Stakić i njegov zamjenik Savanović su nam poručivali da se preselimo umuslimansko selo Bišćane kako bi prikrili pokolj koji su oni učinili u tom muslimanskom selu. To smo odbijali. Od tog dana mene, Zdenka Lovrića i Juru Dimača nisu više niti proganjali niti nam prijetili. Mogli smo se slobodnije kretati. Mogli smo od Đoke Taranjca koristiti telefon i zvati biskupa Komaricu u Banja Luku. Tada su počela pristizati garantna i tranzitna pisma. Narod je bio oduševljen da se može maknuti iz tog pakla. Prema zadnjim informacijama u Briševu nema više nikoga, u Staroj Rijeci je ostalo oko desetak starijih osoba, u Šurkovcu par desetaka. U Raljašu je ostalo nešto više osoba jer iz tog sela je i Niko Drinčić, major u njihovoj vojsci, Stipo Drinčić jedini Hrvat u njihovoj policiji iako su Srbi odlučili da samo Srbi mogu biti policajci. Najvjerojatnije da ih je Stipo Drinčić zadužio uslugama kad je ostao u policiji. Ostale su i one obitelji za koje nitko nije poslao papire da izađu. Ostao je veliki broj Hrvata iz sela Gornje Ravske i Kalajeva jer upravo su se Hrvati iz tih sela u najvećem broju i odazvali pozivima na mobilizaciju u srpsku vojsku, ali ne možemo ih kriviti jer samo iz Gornje Ravske od 105 “obučenih”, 90 ih je bilo maltretirano i prisiljeno da se “obuče”. Slično je i sa selom Kalajevom. Aktivno i dragovoljno su se priključili samo oni koji su i prije bili problemi, lopovi, kriminalci i alkoholičari, a tih je ipak mali broj u odnosu na ukupan broj stanovnika. U Ljubiji je mali broj Hrvata i Muslimana. Uglavnom starije osobe.
Moram napomenuti da se u samoj Ljubiji u parku uz samu ogradu koja dijeli malonogometno (nekad rukometno) igralište i gradski park, tik iza mjesta za gol nalazi grob čovjeka starog oko 60 godina iz sela Ovanjske pored Stare Rijeke. Ljudi su pričali da je Hrvat i da ima puno djece. Njega su doveli, tu ubili i pokopali. Nije mi poznato njegovo ime niti tko ga je ubio. Za mojeg boravka u Ljubiji čuo sam da su u prazne ljubijske kuće dovodili djevojke ili žene, Muslimanke iz Donje Ljubije, a ima i par Hrvatica. Njih su dovodili da bi se povratnici s ratišta mogla zadovoljavati i iživljavati.
Za vrijeme pokolja na Briševu, silovano je po mojem saznanju petnaestak žena. Silovane su čak i starije žene preko 55 godina ali i one od 18. Od ovih cura u Ljubiji neke su već oglušile da sad ne žele ići nikamo. Malo je onih cura i žena u Donjoj Ljubiji koje su tamo bile a da nisu silovane. Zadatak da priskrbe žene povratnicima imali su oni Srbi koji nisu odlazili na ratište. Jedan od njih je svakako Zoran Pejić iz Ljubije. On se isticao u dovođenju žena radi silovanja. Rođen je 1970. godine. Odnos ljubijskih Muslimana i Hrvata je bio dobar. Poslije prvog srpskog napada, svibnja 1992., upravo su Hrvati prihvatili i pomogli Muslimanima iz Hambarina. Preko deset dana su bili kod nas, i onda su se neki vratili kući a neki otišli prema Starom Majdanu.
Izvor: brisevo-prijedor.webs.com
Na slici Zlatko Kramarić, generalni konzul Republike Hrvatske u Banjaluci, odaje počast pobijenim mještanima Briševa (srpanj 2016.)
