Biskupi Biskupske Konferencije Bosne i Hercegovine uputili su 29. listopada, nakon završetka 35. redovnog zasjedanja BK BiH, održanog u Sarajevu od 27. do 29. listopada 2005., svoj prijedlog za društveno-pravo uređenje Bosne i Hercegovine pod naslovom: „Bosna i Hercegovina – izvor nestabilnosti i prijetnja miru, ili buduća članica EU-a“ koji je potpisao nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, a prenosimo ga u cijelosti:
Daytonskim sporazumom iz 1995. godine međunarodno priznata država Bosna i Hercegovina, koja je nastala raspadom bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, podijeljena je u dva entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku. Takva nepravedna podjela zemlje de facto je ozakonila zakon jačega, a ne zakon pravde, što je rezultiralo nefunkcionalnošću i neodrživošću društvenog uređenja države. Iako je općeprihvaćeno mišljenje i u zemlji i među predstavnicima međunarodne zajednice uključenih u rješavanje budućnosti ove zemlje da je Daytonski sporazum zaustavio rat u zemlji, ali nije donio pravedni i trajni mir za njegova tri konstitutivna naroda: Bošnjake, Srbe i Hrvate, ipak su ga mnogi i međunarodni, a i neki domaći političari tumačili kao “nedodirljivu činjenicu”. Stoga je u ovih deset godina nakon Daytona izostao svaki ozbiljan razgovor o nužnim ustavnim promjenama koje bi postigle poželjni trajni mir u zemlji i ujedno prikladnost zemlje da uđe u proces europskih integracija kao civilizirana, demokratska, pluralistička (multietnička, multikulturalna, multireligijska) država, s ostvarenim visokim standardima ljudskih prava i sloboda.
Dosadašnje političko uređenje ove višenacionalne države prema dvostrukim standardima koji se manifestiraju u postojanju tri različita ustava – dva za dva entiteta i jedan za cijelu državu, a koji međusobno nisu u suglasju, ima za posljedicu nemogućnost funkcioniranja Bosne i Hercegovine i sprječava njezin poželjni i potrebni demokratski razvitak. Umjesto napretka i integracije, bosanskohercegovačko društvo je sada, deset godina nakon Daytonskoga sporazuma, prema svim ozbiljnim analizama, u dubljoj političko-socijalnoj krizi nego u vrijeme njegova potpisivanja.
Stanje hrvatskoga naroda
Prihvaćanjem ovako nepravednog uređenja kojim su tri konstitutivna naroda BiH: Bošnjaci, Srbi i Hrvati – smješteni u dva politička entiteta, i to neravnomjerno, najviše je donio štete pripadnicima hrvatskoga naroda čiji su predstavnici uvijek prvi potpisivali sve što su tražili predstavnici međunarodne zajednice da bi se okončala tragedija u BiH. Iako su najmalobrojniji i najveće žrtve rata (USIA) – prognano ih je 67 %, a vratilo se do sada samo 13 %, a žrtve su, nažalost i Daytonskog sporazuma jer kao konstitutivni narod nemaju ni prava manjine, Hrvati, kao najstariji narod u BiH, traže samo da u pravima i dužnostima budu izjednačeni s druga dva naroda u toj zemlji. Odredbama Daytonskoga sporazuma su dokinuti dogovori i zaštitni mehanizmi iz Washingtonskog sporazuma i tako omogućeno da Bošnjaci u entitetu FBiH, a u Srbi u entitetu RS-a jednostavnom većinom donose zakone ne obazirući na stavove ili poziciju Hrvata. Bez i protiv predstavnika hrvatskog naroda u vlasti, sazivaju se sjednice Vlada i Parlamenata i donose odluke.
Godinama nakon rata konstitutivnost pojedinog naroda tumačila se tako da su u RS-u bili samo Srbi, a u FBiH samo Bošnjaci i Hrvati konstitutivni. Tako je bilo do odluke Ustavnog suda iz 2000. godine kojom je određeno da su sva tri naroda podjednako konstitutivni u svakom dijelu BiH. No, ta odluka u mnogim bitnim segmentima ne provodi se u praksi. Primjerice, u BiH se biraju tri člana državnog Predsjedništva koji su vrhovna izvršna vlast u zemlji. Iz RS-a se bira srpski član Predsjedništva, a iz FBiH se biraju hrvatski i bošnjački članovi Predsjedništva. To znači da Hrvat ili Bošnjak koji živi u RS-u, a Srbin iz FBiH, nema pravo biti kandidiran za člana državnog Predsjedništva, što je izravno kršenje europske konvencije o ljudskim pravima koja definira pravo svake osobe da bira i bude izabrana u tijela vlasti.
Pod izlikom da takvu situaciju želi promijeniti i nepravdu ispraviti, visoki predstavnik Wolfgang Petritsch 2002. godine pokušava ostvariti odluku Ustavnog suda o konstitutivnosti sva tri naroda i proglašava (nameće) ustavne promjene u FBiH, a političarima u RS-u prepušta da sami prihvate kozmetičke izmjene Ustava RS-a. Tako provedene ustavne promjene temeljito pogoršavaju u cijeloj BiH pravni položaj Hrvata kao jednog od konstitutivnih naroda. Prema Daytonskom sporazumu, Hrvati su u FBiH, barem načelno, bili ravnopravni jer su u najvišim tijelima vlasti bili jednakopravno zastupljeni kao i Bošnjaci. Petritschevim ustavnim promjenama uvodi se ključ prema kojemu primjerice Vladu RS-a čini 9 Srba, 5 Bošnjaka i 3 Hrvata. Dakle, taj entitet ostaje “u rukama” Srba jer mogu demokratski nadglasati Hrvate i Bošnjake zajedno. Tu položaj Hrvata nije promijenjen u odnosu na odredbe Daytona. Međutim, njihov položaj se posve mijenja u Federaciji BiH, jer Vladu FBiH formira 9 Bošnjaka, 5 Hrvata i 3 Srbina i time FBiH prelazi “u ruke” Bošnjaka. Što to u praksi znači, vidi se kod donošenja bilo kojega zakona, pa i onih od vitalnog interesa za hrvatski narod. Nakon što i takve zakone (školstvo, mediji, policija…) nadglasavanjem većine prihvati Zastupnički dom Federacije BiH, on ne stupa na snagu dok ga ne potvrdi Dom naroda BiH, gdje predstavnici naroda imaju pravo veta pozivajući se na vitalni nacionalni interes. Međutim, i tu je situacija prividno riješena, jer nakon pozivanja na vitalni nacionalni interes o tome ima li osnove da se proglasi vitalni nacionalni interes pojedinog naroda, ne odlučuje Doma naroda, nego u konačnici Povjerenstvo koje je ustanovljeno unutar Ustavnog suda FBiH. A u Ustavnom sudu članovi se imenuju tako da većinski narod ima više članova. U RS-u uopće nije uveden dvodomni parlament kao u FBiH ili kao u državi BiH, nego je uz Skupštinu RS-a uvedeno Vijeće naroda, koje ima puno manje ovlasti nego Dom naroda u BiH ili u FBiH. Iz ovoga je vidljivo da se u Vladama i u Parlamentima oba entiteta sve odluke mogu donositi bez Hrvata, a i protiv njih.
Daytonski sporazum je kantonima u Federaciji BiH dao određene ingerencije prema kojima Hrvati donekle mogu prakticirati i konzumirati svoju konstitutivnost i ostvariti ravnopravnost u nekim segmentima. Sada, nakon nametnutih ustavnih promjena, Parlament FBiH, u kojemu potpunu dominaciju imaju bošnjačke političke elite, donosi propise kojima kontinuirano oduzima te ingerencije. Tako se neizravno, ali bitno ugrožava status hrvatskoga naroda i u Federaciji BiH (o Republici Srpskoj da i ne govorimo). Stoga je nerazumljiv prijedlog tzv. Venecijanske komisije koja predlaže ukidanje kantona, a jačanje entiteta. To bi značilo izravnu potporu podjeli BiH na srpski i bošnjački entitet – državu iz kojih bi Hrvata, koji su već sami Daytonskim sporazumom i njegovom implementacijom u BiH životno, ali i biološki ugroženi, te je upitna njihova opstojnost, trebalo nestati. Možda i ne znajući i ne htijući, članovi te i sličnih komisija, tragom nepravednog Daytonskog sporazuma i njegovom još nepravednijom implementacijom, definitivno dokidaju multietničku oznaku države BiH dajući tako nove razloge nacionalnim tenzijama na Balkanu.
Osim na državnoj i entitetskoj razini, neravnopravnost hrvatskoga naroda u odnosu na druga dva može se uočiti i na primjeru grada Mostara koji je jedino regionalno, ekonomsko i političko središte u kojemu bi Hrvati mogli imati političku (relativnu) dominaciju kakvu imaju Bošnjaci u Sarajevu, Tuzli ili Zenici, odnosno Srbi u Banjoj Luci, Doboju ili Bijeljini, a to nije slučaj. Za razliku od ovih spomenutih gradova i svih drugih gradova i općina u BiH, zašto samo Mostar ima limite u zastupljenosti konstitutivnih naroda?
Želi li se BiH kao demokratska i višenacionalna država?
U BiH se brani i opstaje, ili pak definitivno pada načelo multidržava. Mnogi prognani stanovnici Bosne i Hercegovine, koji su prisiljeni živjeti u drugim zemljama, pokazuju svojim primjerom da su kadri živjeti u dobro uređenim demokratskim državama. Takvo je razmišljanje i većine populacije koja je trenutačno u zemlji koja je sigurno voljna i sposobna živjeti zajedno i graditi ovu zemlju kao višenacionalnu, višekulturalnu i višekonfesionalnu državu. Građani i narodi u BiH imaju pravo na pravedan pravni okvir i nedvosmislenu potporu u ostvarivanu jednakopravnosti sva tri naroda i jamčenju svih osobnih ljudskih i građanskih prava i sloboda.
Sigurno je da će ustavno-pravni položaj hrvatskoga naroda, a samim time i ostala dva naroda u BiH, biti pravednije i kvalitetnije uređen u jedinstvenoj, cjelovitoj i decentraliziranoj državi bez dosadašnje entitetske podjele. Ta snažna decentralizacija Bosne i Hercegovine bi morala ići u dva pravca: prema općinskoj i prema regionalnoj razini vlasti. Vlast na općinskoj razini morala bi biti postavljena proporcionalno po načelu «jedan čovjek jedan glas» i to je razina na kojoj bi se ostvarivala vlast građanskoga društva. Vlast na regionalnoj ili federalnoj razini bi morala biti limitirana, i to na način da se odredi minimalna zastupljenost svakoga od tri konstitutivna naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti.
Općine kao administrativno-upravne jedinice već postoje i one bi mogle uglavnom nastaviti funkcionirati u sadašnjem obliku dok s regijama to nije slučaj. Umjesto zadržavanja dosadašnje nezgrapne i nepravedne disproporcije s dva entiteta i deset kantona u jednome od njih, trebalo bi pristupiti preustroju regionalne razine vlasti. Jedan od mogućih modela mogao bi biti sljedeći: Bosna i Hercegovina ustrojena u 4 kantona (odnosno regije, provincije, distrikta, federalne jedinice…): Sarajevski, Banjolučki, Mostarski i Tuzlanski s granicama formiranim po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne, geografske i (više) nacionalne naravi. Uz eventualne korekcije, mogle bi biti preuzete regije kako ih je, za potrebe svoga djelovanja već formirala, primjerice, misija OSCE-a u BiH. Bilo bi, međutim, vrlo bitno odrediti da u svakom od četiri kantona (regije, federalne jedinice itd.) svaki konstitutivni narod mora imati najmanje 30 % udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, (k)ako nikada pripadnici jednoga naroda ne bi mogli nadglasati pripadnike druga dva naroda.
Zaključak
Građani i narodi BiH su kroz povijest bili česte žrtve mnogih totalitarnih režima i raznovrsnih dominacija. Današnje stanovništvo te zemlje nosi traume komunizma koji je završio okrutnim i besmislenim ratom. Kada smo se ponadali miru i demokraciji, postali smo svojevrsnom žrtvom nepravednog mira. Desetogodišnje razdoblje nakon Daytonskog mirovnog sporazuma više je nego očito pokazalo da dosadašnje političko administrativno uređenje BiH ne omogućuje, zapravo sprječava pravedni i demokratski razvoj države. To je velik izazov i poziv svima, koji o budućnosti BiH odlučuju, prvenstveno supotpisnicima Daytonskog sporazuma, da učine još jedan nužan i hrabar korak kako bi zaustavljanje nepravednog rata prije deset godina konačno bilo sada okrunjeno ispravljanjem očito nepravednog mira.
Ako međunarodna zajednica ne želi da BiH ostane i u budućnosti trajni izvor nestabilnosti i prijetnja miru na ovim prostorima, nego da se razvija kao civilizirana, demokratska, pluralistička (multietnička, multikulturalna, multireligijska država) s ostvarenim visokim standardima ljudskih prava i sloboda, onda to mora ne samo jasno kazati, nego i konačno sve poduzeti da bi BiH mogla krenuti tim putem i tako biti sposobna za poželjne i potrebne europske integracije. Nužni put za to je stavljanje izvan snage dosadašnjeg rješenja o podjeli zemlje na dva entiteta i nefunkcionalnog u političkom uređenju BiH. To uključuje i promjenu Ustava BiH kao uvjet za očekivani i potrebni početak pregovora o pridruživanju Europskoj uniji. Do sada su od strane međunarodne zajednice uloženi mnogi i napori i sredstva, ali je učinak mali zbog dosadašnjeg političkog sustava zemlje. Očito je da tako više ne treba raditi, a mi smo uvjereni da se treba i može bolje i svrsishodnije – za opće dobro, ukoliko se ima političke volje,» kaže se na kraju prijedloga bosanskohercegovačkih biskupa.
Sarajevo, 29. listopada 2005.
s. r. Vinko kardinal Puljić
nadbiskup metropolit vrhbosanski
predsjednik BK BiH
