Polazeći od stava da je Islam samo religija, konzervativci dolaze do zaključka da Islam ne treba, a naprednjaci da Islam ne može, uređivati vanjski svijet. Postoji jedan red, jedna dinamika, jedno blagostanje, jedan napredak koji se može graditi na ovom tlu i u ovom podneblju, ali to nije red, progres i blagostanje Europe i Amerike. Najkraća definicija islamskog poretka definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile. Kao sinteza ovih komponenata, islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko društvo i islamsku vlast. Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, Islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije.
Citati su ovo iz Islamske Deklaracije koju je napisao Alija Izetbegović, radi koje je osuđen na 14 godina zatvora u Jugoslaviji, a odradio pet godina do amnestije 1988.g.
Danas na čelu SDA i u predsjedništvu BiH ne sjedi Izetbegović Alija, sjedi njegov sin Bakir. Koliko je on i ideološki nasljednik vlastitog oca, ne možemo saznati neposredno, iz onog što on sam ili njegova stranka govore o tomu. Ali puno toga možemo saznati posredno. Preko onoga što čine, što dopuštaju ili potiču da čine drugi. O tomu što se događa u BiH i što je uopće BiH danas saznajemo sporadično. Tek kad nam mediji prenesu izvješće o kakvoj incidentnoj situaciji, sjetimo se BiH. Inače zaboravljamo da nam je to susjedna država. Preko Bosne ne vode nikakvi naši putevi, a svim našim politikama Hrvati u Bosni su kamenčić u cipeli.
BiH nije država. Tamo nemaš s kim što razgovarati. Tamo nema reda, nema poretka. Što ćemo mi? Hoćemo li ostaviti Hrvate u BiH u državi s Bošnjacima? Imamo posla s negativcima, zapamtite to. To nisu pravi i topli ljudi, govorio je Milanović u razgovoru s braniteljima, a ovi prokazivački snimali za medije. ‘Region’ je tad eksplodirao, naslovnice srpskih i BiH medija su se natjecale u pljuvanju Milanovića. Pljuvanje – zato što argumenata koji bi dokazivali kako u Bosni ima reda nisu imali.
Slijedeća incidentna situacija u hrvatsko-bosanskim odnosima (na najvišoj razini) dogodila se nakon razgovora predsjednice Kolinde s novinarom časopisa Defense News u kojem je ustvrdila da je nestabilnost Bosne i Hercegovine najveća sigurnosna prijetnja Hrvatskoj u susjedstvu te da se „Neke druge zemlje upliću u BiH i to ne samo politički nego i u način života. Islam koji smo poznavali u BiH se mijenja, postaje radikalniji, posebno u seoskim područjima, mijenja se način života, čak i izgled ljudi u smislu odijevanja i ponašanja i mnogo rigidnije interpretacije vrijednosti islama.“
Uslijedila je salva reakcija, uvreda, seksističkih dobacivanja predsjednici. Objašnjavanja Senada Hadžifejzovića, vlasnika Face TV s mahramom oko vrata kako vjera ne može postati radikalna, već samo pojedinci. Nitko nije od bosanskih novinara pak reagirao na članak na portalu Deutsche Wirtschaftsnachrichten o tome da radikalni islamisti u Bosni i Hercegovini novcem koji stiže iz Katara i Saudijske Arabije kupuju zemlju i formiraju svoje zajednice. Novinarski bi bilo izazovno istražiti po izvješćima Valutnog odbora, tzv Centralne Banke BiH priljev novca iz Saudijske Arabije, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, a koje ne dolaze na osnovu izvoza roba i usluga pa poći tim tragom. U državi u kojoj ‘Raja stenje, a političari žive u holivudskom stilu’ grade se džamije bez ikakvih dozvola u većinski hrvatskim naseljima. Nema reda, nema poretka ili ipak ima nekog reda u tom neredu?
Prema izvješću večernjakovog novinara Hassana Haidara Diaba, neslužbeno danas u Sarajevu živi preko 40.000 Arapa. Najprije su počeli kupovati stanove u Sarajevu, a onda i zemljišta u ruralnim područjima. Izvješća o arapskoj kupovini stižu iz cijele BiH. Možemo se onda s pravom upitati je li Milorad Dodik prije nekoliko godina iznio istinu izjavom kako postoje ozbiljni projekti da se iz islamskog svijeta u BiH naseli između 300.000 i 500.000 ljudi koji bi mogli promijeniti etničku sliku BiH. Ratovi koje je povela JNA i Srbija te srpski narod u Hrvatskoj i u Bosni, već su promijenili etničke slike Hrvatske, BiH i Srbije pa mjesta za zgražanja nad promjenom etničke slike možda i nema. No, one su bile rezultat rata. Kao što je rezultat rata i bila upravo ovakva BiH – s dva entiteta, jednim srpskim, a drugim bošnjačko-hrvatskim, distriktom Brčko i kantonima. Ova etnička promjena pak dolazi u miru. Dosadašnji mir balansira na rubu trpeljivosti između Bošnjaka kao većine i Hrvata kao manjine koji su u federaciji naroda, ali ne i teritorija pa bismo se mogli zamisliti nad rečenicom iz Izetbegovićeve Deklaracije koja zapravo govori o uspostavi islamske države: Islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Da u Federaciji BiH većinski Bošnjaci imaju vlastitu verziju demokracije pri čemu oni odabiru hrvatske predstavnike, pokazali su dosadašnji izbori.
Čini se da je jedini konstruktivni odgovor hrvatske politike, kad se izuzmu floskule i poštapalice o brizi za hrvatski narod u BiH (tipa briga o Hrvatima u Bosni i Hercegovini nije samo ustavna, nego i moralna obveza svake hrvatske vlade – Plenković), onaj o uključivanju BiH u Europsku Uniju. Milanović bi rekao preko reda. No, komu je istinski, osim Hrvatima u BiH stalo do ulaska u Uniju? Kako je i sam EU u problemima s dosadašnjim članstvom, upitno je kad će i hoće li uopće doći do slijedećeg kruga proširenja. Život u BiH se dosad potrudio prilagoditi Daytonski sporazum po mjeri većine, kakva god gdje bila, pri čemu demokracija s pravilom jedan čovjek jedan glas izopačuje demokraciju samu, a političku utakmicu pretvara u nacionalno prebrojavanje. Takva BiH je nefunkcionalna ekonomski, neodrživa na dugi rok politički, no Daytonski sporazum je zasad jedini legitiman. Svaki pokušaj promjene tog sporazuma, bilo kakve reforme unutarnjeg ustroja nailazi na otpor političkih elita, u stvarnosti oligarhija koje iz bosanske nefunkcionalnosti izvlače enormne materijalne koristi za sebe. Bilo koja promjena narušila bi im već izgrađenu monopolsku infrastrukturu s kojom se štete po državu i narode u njoj pretvaraju u korist za njih.
Hrvatska može kao i dosad odvraćati pogled od BiH na drugu stranu i ne vidjeti kako se srpski dio Bosne nudi Rusiji, a bošnjački otvara arapskom kapitalu i useljavanju te arapskom financiranju radikalizacije Islama. Može kao i dosad Hrvate u BiH prepustiti samima sebi, može ne vidjeti kako se uzduž granice s Cazinskom Krajinom formiraju vehabijska naselja, ne vidjeti kako arapski kapital gradnjom džamija u mjestima s hrvatskom većinom pomiče granice svog utjecaja. Može ostati pasivna i zagovarati brzi ulazak BiH u EU. Očito je kako do nikakvog unutarbosanskog dogovora o nekakvom preustroju BiH nije moguće doći. Republika Srpska se ne misli samoukinuti, a Bošnjaci su gazde u Federaciji BiH i ta im se pozicija ne napušta. Tek Hrvatima prijeti opasnost postajanja nacionalnom manjinom, umjesto konstituivnim narodom što je formalno sad. Demokracija u Bosni nije na hrvatskoj strani pa je vrijeme da se hrvatska vanjska politika usmjeri na davanje podrške formiranju hrvatskog entiteta u BiH. Daytonski sporazum je donesen pod američkim pritiskom i ucjenom. I svaki drugi sporazum o BiH će se morati donijeti izvana, pod pritiskom i ucjenom.
Jasno je kako su s vrha kontrolirane vehabijske zajednice po Bosni, uvezeni Islam isilovske provenijencije neka vrsta bošnjačkog garanta da će BiH u dogledno vrijeme ostati daleko izvan EU jer što će EU još veći problemi sutra, od ovih koje danas ima. Na tu kartu igraju oligarhije u Srpskoj i Federaciji, igraju i panislamisti, i Arapi kako bi očuvali prividni status quo, u stvarnosti kupili vrijeme za utvrđivanje svojih pozicija. Što ćemo mi? Hoćemo li ostaviti Hrvate u BiH u državi s Bošnjacima?
Izvor: VeNLO/Barometar.hr
