Jedno od općih mjesta u govoru o već šestogodišnjoj krizi je kako rastuća nezaposlenost, opće osiromašenje, prezaduženost građana, beznađe i ogorčenost korumpiranim političarima vrlo brzo mogu dovesti do “socijalnog bunta”, tj. stanja u kojem se pređe donja granica socijalne izdržljivosti pa stvari izmaknu kontroli.
Možemo zamišljati da takvo nešto započinje generalnim štrajkom, i predočiti si urednu, beskrajnu kolonu sindikalista s papirnatim kapama, transparentima i pištaljkama kako protestira ispred vlade. Javljaju se zatim više ili manje organizirane grupe koje se sukobljavaju s policijom u simboličkoj borbi oko fizičkog pristupa zgradama institucija koje smatraju odgovornima za svoje stanje. U Hrvatskoj smo prije tri godine svjedočili manjim neredima, u kojim je bilo takvih sukoba, no daleko je to bilo od općeg “socijalnog bunta”. Iz današnje perspektive gledano, radilo se o politički dirigiranim prosvjedima koji su za cilj imali rušenje ionako krhke vlasti.
Uz današnjih preko 380 tisuća nezaposlenih, tadašnja brojka od 317 tisuća čini se rajskom i teško dostižnom u bližoj budućnosti i u najoptimističnijim scenarijima. Čudi što pjevaljka koja je nosila broš s brojkom 317.625 danas šuti. Na tim prosvjedima okupilo se ponešto i rekreativnih prosvjednika, salonskih ljevičara i maminih sinova, tipova čije je nezadovoljstvo korupcijom i socijalnim stanjem u zemlji mnogo manje od nezadovoljstva državom kao takvom, šačica huligana i ponešto slučajnih prolaznika. Ta vrsta prosvjeda pokazuje određenu razinu organiziranosti i racionalnosti, jer se zna cilj. Kad se nije uspjelo srušiti vlast, odustalo se, jer je bilo očekivano da će ona ionako uskoro pasti na izborima. Za razliku od tog igrokaza, pravu stravu socijalnog bunta iz najdubljeg očaja od srijede možemo vidjeti u Tuzli.
Ono što je počelo kao prosvjed radnika velikih gradskih poduzeća “Konjuh”, “Polihem”, “Dita”, “Poliolhem” koja su zadnjih desetak godina uništena, pretvorilo se u nešto dosad neviđeno. Ne toliko radi demolirane zgrade kantonalne vlade, kamenja, baklji, petardi, zapaljenih guma, desetina ozlijeđenih i privedenih. Stravičnost tuzlanskog slučaja je u strukturi ljudi koji prosvjeduju. Dovedeni do egzistencijalnog očaja na specijalce koji čuvaju zgradu kantonalne vlade jurišaju ljudi koji bi donedavno bili zadnji koji bi izazivali bilo kakve nerede. U prilozima iz Tuzle mogli smo u prvim redovima vidjeti radnike, obiteljske ljude koji su mjesecima bez plaće i koji doslovno nemaju od čega živjeti, ali i mladu ženu koja je diplomirani pedagog i koja je trinaest godina na birou.
Točka pucanja je tamo dosegnuta, bijes je proključao, a kritična masa očajnih ljudi koji više nemaju što izgubiti je skupljena. Kao i uvijek tu će se brzo prikrpiti i nešto maloljetnih delinkvenata željnih akcije, koji jedva čekaju bilo kakav povod za razbijanje prozora i automobila, ima i pomodnih likova koji su zapalili par guma što je zadnji prosvjednički hit prispio iz Ukrajine, jedan se čak proglasio vođom fejsbučkog pokreta kojeg je, po ukrajinskom modelu, nazvao Udar. Sve to se na osnovnu jezgru prosvjeda zalijepilo naknadno. Da se nije radilo o unaprijed organiziranim neredima i sukobima svjedoči i to da su ih prvi dan prosvjeda jake snage specijalaca relativno lako razbile.
Ali već drugi dan, u četvrtak, stvar se nastavila još većom žestinom, novim napadom na zgradu vlade. Ono što plaši je i potpuna politička, ideološka i vrijednosna konfuzija prosvjednika. Spaja ih samo nezadovoljstvo. Ikonografija koju su nosili dok su jurišali na zgradu vlade je šarolika, često i proturječna: od državnih zastava, preko ratnih zastava Armije BiH s ljiljanima pa sve do velike slike J. B. Tita. Zašto nas se to tiče? Socijalno stanje u Tuzli je znatno gore nego u većini gradova u Hrvatskoj, ali nismo daleko od granice koja je tamo očito pređena. Očajan, dezorijentiran narod nema jasnog cilja. U srijedu su prosvjednici provalili u zgradu Vlade, iz koje su kantonalni ministri pobjegli na drugi ulaz. Jučer su se ministri vratili na posao, da bi, nakon ponavljanja prosvjeda i juriša na zgradu, pod zaštitom specijalaca ponovo zbrisali.
Vrlo je moguć i scenarij u kojem će i policajci, čije će plaće također uskoro postati upitne, obustaviti rad. Političari zbrišu, kormilo ostane prazno. I što tad? Netko mora preuzeti odgovornost za javne poslove. Hoće li se ići na prijevremene izbore? U Tuzli je na vlasti SDP, kojem je alternativa SDA, stožerna bošnjačka nacionalna stranka koju se, zajedno sa srpskim i hrvatskim nacionalnim pandanima, najčešće optužuje kao glavne krivce za ekonomsko i socijalno propadanje zemlje. Sve kad bi na izborima odnekud i iskrsnuli i pobijedili novi, savršeni, najsposobniji i najmoralniji ljudi, što bi oni mogli učiniti s propalim poduzećima koja više ne mogu nigdje konkurirati, s radnicima prestarima da se prekvalificiraju. s mladima koji su godinama nezaposleni i koji su u struci već izgubili korak? Racionalno gledano, tuzlanskim poduzećima nema spasa. Očajni prosvjednici mogu dobiti samo simboličku satisfakciju rušenjem vlasti.
Eventualna nova vladajuća struktura ne može izmisliti radna mjesta, već eventualno izvršiti redistribuciju ionako skromnih gradskih i kantonalnih prihoda pa čak i da, kao u ratno vrijeme, dijeli hranu, jer stanje je dovedeno dotle. Takva očajna situacija nosi opasan totalitarni potencijal. Zazivanje čvrste ruke nakon razdoblja dugotrajnih nereda je previše puta viđeno u prošlosti. Stanje u Hrvatskoj nije daleko od onoga u Tuzli ili u Grčkoj. Imamo duboke probleme, koji se ne mogu više pripisivati globalnoj ekonomskoj krizi, jer se dobar dio zemalja već počeo oporavljati, a u nas nema ni naznake poboljšanja. Kao što postoji donja granica socijalne izdržljivosti, postoji i granica isplativosti vladavine. Je li danas u Hrvatskoj, kad više nema pipa za sisanje ni mogućnosti za uhljebljivanje “svojih”, ugodnije biti na vlasti ili u oporbi? Jesmo li već u situaciji u kojoj vladajući daju sve od sebe da izgube vlast, a oporba čini sve što može kako ne bi slučajno dobila sljedeće izbore? Prema zadnjim potezima i SDP-a i HDZ-a čini se da je tako.
U općem beznađu i rasapu, utješna je spoznaja kako ipak imamo neke institucije koje savršeno funkcioniraju, poput glavnog državnog odvjetnika, na čije ovotjedno izvješće o radu u Saboru nisu imali bitnih primjedbi ni vladajući ni najveća oporbena stranka. Iz perspektive takve sveopće harmonije Tuzla se čini jako daleko, no ako se podrobnije osvrnemo oko sebe, nikad nam nije bila bliža.
Nino Raspudić / Večernji list
