Stefan Lupino, kojeg sve češće možemo vidjeti u ulozi kipara i slikara nego fotografa, ovih dana ne nalazi predaha. Upravo završava fotografiranje naših poznatih glazbenika 2Cellos za njihov novi album za Sony Records, a većinu vremena provodi u ateljeu završavajući svoj ciklus slika Peti element i grandiozne skulpture koje će početkom iduće godine predstaviti na samostalnim izložbama u SAD-u, i to na Floridi u poznatoj galeriji Jamali, te u muzeju Boca Ratone. Njegov je osebujan ciklus radova likovna kritičarka Branka Hlevnjak svrstala u posebnu granu pod nazivom „lupinizam“, a jesensko izdanje Cassa Voguea o njemu i njegovu umjetničkom radu priprema poseban prilog.
„Lupinizam je poput mene, pomalo kompliciran i često isprepleten od više umjetničkih pravaca. Ali ponajviše ga odlikuje životna energija koja se širi. Stvaram dosta impulzivno i dinamično, ne čekam da se ideja razvija mjesecima, već odmah radim, znam raditi i deset stvari odjednom. Ono što sam ja stvorio u deset zadnjih godina neki umjetnici stvaraju cijeli život. Kod mene čak i velike skulpture, na kakvima sada radim, nastaju kroz desetak dana“, rekao je Lupino nedavno za Playboy.
„Moja djela su moderna, a opet u sebi imaju i dozu klasicizma. Cijeli moj život satkan je u njima. Počeo sam s malim skulpturama, ali to mi nije bilo dovoljno. Zato su mi sada u fokusu slike velikih formata, a i skulpture koje imaju od dva i pol do čak četiri metra“, istaknuo je Lupino, a pokraj njegovih skulptura fotografirali su se i 2Cellos.
I dok dosta ljudi pita kada i gdje će u Hrvatskoj moći vidjeti Lupinove radove, umjetnik kaže da njegova originalna djela domaća publika vjerojatno i neće moći vidjeti jer su tome na put stali neprofesionalnost i nerazumijevanje od strane mjerodavnih institucija te jal i zavist. Naime, nakon dvije godine pregovora s Ministarstvom kulture i obećanja da će mu pomoći postaviti izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu ili nekom drugom vodećem muzeju u našoj metropoli, Lupino ekskluzivno za ZGExpress kaže da mjerodavni sada traže da sam vlastitim sredstvima participira u postavljanju izložbe.
„Moja bi izložba za ovaj prostor definitivno bila revolucionarna. Svojim originalnim opusom najmanje sam stotinu godina ispred razmišljanja tih institucija pa me njihova reakcija i nerazumijevanje nakon dvije godine obećanja i ne čude. Očito je da u velike muzeje pristup ima samo privilegiran i umrežen krug ljudi koji u tome nalazi svoj profit. Da su ovdje mjerodavni pametniji mogli su i mene, i moj brand, i moje stvaralaštvo iskoristiti za promociju Hrvatske, ali je očito da je u tim institucijama važnije imati ljude koji primaju plaću i ne razmišljaju. To je sramota!“, oštro ističe Lupino.
„Ako se ovdje ljudi uskoro ne probude, sve ću radove odnijeti van. Žalosno je da sve te institucije koje bi suvremenu kulturu mogle dobro iskoristiti u promociji zemlje stalno odabiru iste i neinovativne načine prezentacije, samo kako bi što manje morali raditi. Zato nas u inozemstvu stalno i predstavljaju Kožarićevo Prizemljeno sunce ili Rabuzinova i Generalićeva naiva, ili pak na Biennale u Veneciju pošalju brod koji se na kraju raspadne. Umjesto da pogledaju malo oko sebe pa da vide da imaju i drugih suvremenih umjetnika koji su dobro prepoznati i traženi u svijetu. Kod nas su uvijek krivi ljudi na krivim mjestima“, kazao je nedavno ovaj umjetnik.
Lupino ne krije razočaranje umjetničkim krugovima u Hrvatskoj koji su ga nerijetko kočili pa mu je lakše bilo organizirati izložbe u inozemstvu nego u matičnoj zemlji u koju se početkom devedesetih i vratio iz SAD-a, i to u vrijeme svoje najveće fotografske slave kako bi se pridružio Domovinskom ratu. „S jedne strane ponosim se što sam se vratio u tim vremenima jer volim ovu zemlju, ali danas vidim da je ovdje sve nekako naopako. Mislim da bi ovu državu trebalo graditi ispočetka. Nešto ne valja s tim mentalitetom, nikako ne znamo voditi vlastitu zemlju“, otvoreno kaže Lupino. Dodaje da je tako i u kulturi i u poslovnom svijetu, a i sam zbraja negativna iskustva poput onog kada si je, kako ističe, i sam Nadan Vidošević prisvojio dvije njegove fotografije.
Fotografija ga, kako kaže, više toliko ne zanima jer ju je prerastao. Štoviše, smatra da je kroz godine i previše vremena izgubio na nju, dok se u potpunosti umjetnički počeo izražavati tek kroz slikarstvo i kiparstvo. Ipak, i dalje ga neki trenutak ili osoba mogu dovoljno zaintrigirati da bi uzeo fotoaparat u ruke pa i dalje surađuje s Playboyem, a sa Slobodanom Prosperovim Novakom za Algoritam je radio i monografiju Hvara, a sad rade monografiju Dubrovnika. Radio je i monografiju Grožnjana te knjigu “Istarski vinski čarobnjaci”.
Ipak, koliko god se Lupino odmaknuo od svojih fotografija, one pak postaju vrlo tražena “roba” u umjetničkim krugovima, pa se i tu nižu izložbe. Krajem prošle godine u Parizu je jedna od njegovih fotografija izložena u muzeju Art decorative, a u siječnju su se njegove vintage fotografije našle i na prestižnoj izložbi u Beču, u galeriji Wolfrum, u društvu fotografija vodećih svjetskih fotografa kao što su Fritz Simak, Ansel Adams, Bill Cunningham, Todd Leban, Hanna Putz ili Josef Sudek. [I.W.]
(Fotografije ustupio Stefan Lupino)
