Siđete na jednoj od šest tramvajskih stanica.
Obavite posao i vratite se.
I nećete saznati ništa.
Jer život se ipak ne živi iz publike,
On živi u srcu te čudne republike –
Od krpenih pajaca, streljane iza placa,
Do trešnjevačkog kina i njegovih fakina,
Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina
Do besposlenih suza od rakije i vina,
Od uličnih pjevača do krovopokrivača –
U hiljadama priča je hiljade sudbina.
Ali treba doći u proljeće, kada ožive mali vrtovi i kad se okite dvorišta, pa potok pojuri prema jutarnjoj smjeni.
Treba doći u proljeće, kad Pongračevo zazeleni i kad sve to ne košta ništa u ovom kvartu bez groblja i bez rodilišta.
I treba biti ispod podvožnjaka
Kad prođu svjetla jutarnjeg vlaka,
Sa jednom željom ostavljenom za nas –
Da bude sutra bolje nego danas.
I treba biti sa cvijetom na reveru
U neku zoru pred trešnjevačkom NAMOM
I reći “zdravo” trgu što se budi,
Kad već nikog nema nazdraviti sebi samom.
I treba poći bez planova i para,
S nekim starim drugom, samoborskom prugom,
Ili otići u prvu gostionu,
Na “gospon doktor” namignuti lampionu.
Treba biti blizu kad prvi tramvaji napuštaju Remizu,
Na početku dana kada periferija je kao ikebana
Od dimnjaka i cvijeća.
Jer život se ipak ne živi iz publike,
On živi u srcu te crvene republike –
Od krpenih pajaca, streljane iza placa,
Do trešnjevačkog kina i njegovih fakina,
Od sindikata ZET-a i gigantskih turbina
Do besposlenih suza od rakije i vina,
Od uličnih pjevača do krovopokrivača –
U hiljadama priča je hiljade sudbina.
Tekst: Drago Britvić
Glazb: Zvonko Špišić
Izvodi: Zvonko Špišić
