Francuski pisac i filozof Bernard-Henri Levy važi za jednog od najvećih prijatelja BiH među svjetskim intelektualcima, zahvaljujući čemu je prošle godine proglašen i počasnim građaninom Sarajeva. DEPO portaldonosi prevod teksta koji je Levy petnaestog ovog mjeseca objavio u američkog Huffington Postu, povodom protesta u Parizu protiv izraelskih napada na Gazu. Stavovi koje ovaj dokazani prijatelj BiH iznosi u svom tekstu mnoge neupućene će možda iznenaditi, s obzirom da potpuno odudaraju od dominatneg mišljenja u bh. javnosti o sukobima u Gazi
Pod sloganom “Odbrana Palestine,” više hiljada ljudi okupilo se u nedjelju u Parizu da ponovo okrivljuje Židove.
Te imbecile pomiješane sa šovinistima (ili obratno), prije svega treba podsjetiti da stigmatisati Židove i Izraelace istom osudom, načelno je antisemitizam, koji je u Francuskoj zakonom kažnjiv.
Njih treba podsjetiti da nikakvo ogorčenje, niti oblik solidarnosti iz bilo kojeg razloga ne može oprostiti, a još manje opravdati, čin pogroma – poput provale u sinagogu.
Ovi maloumnici izmiješani s šovinistima (ili obratno) trebaju čuti da protestovati sa kartonskim Qassamima koji simboliziraju rakete naslijepo ispaljene na žene, djecu i starije osobe – ukratko, na izraelske civile – nije tek običan čin, nego gesta podrške za terorističke radnje.
Gaza je doista vrsta zatvora, ali ona u kojoj je teško vidjeti Izraelce kao tamničare, budući da su se povukli iz nje prije gotovo deset godina.
One među njima, ako ih ima, koji doista imaju Gazu u srcu i koji su paradirali sa transparentima osuđujući desetke nevinih koji su ubijeni od izraelske vojske kada je kontraofanziva počela, možda bi bilo previše okrutno pitati zašto oni nikada nisu tu, nikad, na tim istim ulicama Pariza, protestovali protiv ubijanja ne desetaka, nego desetina hiljada drugih nevinih ubijenih u protekle četiri godine u drugoj arapskoj zemljoj, Siriji. No, mora se reći da su za one desetine ubijenih žena, djece, i starijih osoba – desetine koje će sutra postati stotine koje bezglavo hrle u Hamas – odgovorne obje strane: da, kriv je izraelski pilot koji vidi bacač namještenih iranskih raketa u dvorištu zgrade, i koji slučajno pogodi zgradu pokraj njega, ali pogotovo su kriva ona cinična čudovišta koja, kada pilot najavi da namjerava pucati i poziva stanovnike da napuste to područje kako bi se izbjegle ljudske žrtve, uvijek naređuju da “niko ne mrda, da svako ostane na mjestu, da desetine ili hiljade mučenika moraju ponuditi svoju krv za svetu stvar, upisanu u našu povelju, uništenja židovske države.”
Oni drugi, kako svjedoci tih ekscesa, koji govore da su vjerovatno strasti na obje strane krive za sukob, tako i mediji koji ne prestaju prozivati Izrael za “agresiju” ili uporno tvrde da je Gaza postala „zatvor“ što dalje stvara “spiralu nasilja ” ili “osvetu” koja navodno hrani taj beskrajnu rat, moraju znati tri stvari.
Prvo, da ono što vidimo nije izraelska agresija već kontraudar protiv kiše projektila koja lije po izraleskim naseljima i gradovima. Niti jedna druga država svijeta ne bi tolerisala ni polovinu napada koje je Izrael pretrpio.
Drugo, Gaza je zaista vrsta zatvora, ali ona u kojoj je teško vidjeti Izraelce kao tamničare, budući da su se povukli iz nje prije gotovo deset godina. Ali šta je onda Hamas koji vlada tom enklavom, koji tretira svoje stanovnike kao taoce i koji je, iako mu je ponuđena ruka da se završi ova noćna mora, radije nastavio svoju ludost do kraja?
Stanovnici Pojasa Gaze zaslužuju da budu tretirani kao više od živog štita.
Treće, između nasilja i osvete koji se u našoj javnosti predstavljaju kao “simetrični”, odnosno između ubistva tri oteta židovska mladića pronađena mrtva u blizini Hebrona i ubistva palestinskog dječaka koji je dva dana kasnije živ spaljen od bande barbara koji su donijeli sramotu Izraelu, postoji razlika koja, nažalost ne mijenja ništa za četiri ožalošćene porodice, ali za one koji mogu i stoga moraju zadržati hladnu glavu, čine ključnu razliku: političke, pravne i moralne vlasti Izraela izrazile su užasnutost u potonjem slučaju, bezuvjetno osudile stravično ubistvo i pobrinule se da počinitelji budu uhapšeni, dok vam u prvom slučaju, gdje su počinitelji još uvijek na slobodi, treba jako istančan sluh da čujete bilo koju riječ od palestinskih krugova, osim izjave Khaleda Mechaala, protjeranog vođe Hamasa koji je čestitao “rukama” koje su “uklonile” tri mlada čovjeka, brutalno klasificirana kao “židovski kolonizatori.”
Sumnjam će ta zapažanja imati ikakvog utjecaja na „nedjeljne džihadiste“, publiku koja se jedan dan žali da joj je uskraćeno pravo da se smije sDieudonnéom, drugi da su onemogućeni odavati počast Mohammedu Merahu, ubici sedmero djece u Toulouseu, a dan nakon toga što vanjska politika Francuske nije čvrsto stala iza prohamasovih demonstranata.
Ono što vidimo nije izraelska agresija već protuudar protiv kiše projektila koja lije po izraleskim mjestima i gradovima. Niti jedna druga država svijeta ne bi tolerisala ni polovinu napada koje je Izrael pretrpio.
Što se tiče ostatka Francuske, za milione muškaraca i žena dobre volje koji nisu odustali od sna da se jednog dana to zemljište u miru dijeli, bilo bi divno kad bi mogli razbiti buku dezinformacija i lijenih razmišljanja. Između Izraela i Hamasa, nepravde nisu jednako zastupljene. Hamas je islamofašistička organizacija u srži, od koje stanovnici Gaze, među ostalim, moraju hitno biti oslobođeni. Za lidera Palestinske samouprave, Mahmuda Abasa, koji poziva Ujedinjene narode da pojačaju “pritisak” na Izrael, bilo bi daleko logičnije, dostojanstvenije, a nadasve učinkovitije da zatraži od vjerskih fanatika koji, u posljednjih nekoliko sedmica su još jednom postali njegovi partneri u vladi, da odmah polože oružje.
Stanovnici Pojasa Gaze zaslužuju da budu tretirani kao više od “živog štita”.
Ljudi u regiji, svi oni, umorni su od rata i njegove parade užasa. Dajmo šansu miru.
Izvor: Depo.ba
