Stjecajem okolnosti ima dosta simbolike u onome što se dogodilo prije 25 godina kad je Hrvatska, tada još uvijek u sastavu komunističke Jugoslavije, nakon prvih demokratskih izbora dobila tzv. “Božićni Ustav” i sada gospodina Tihomira Oreškovića kao uspješnog Hrvata iz poslovnog svijeta koji je odlukom predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović postao “Božićni mandatar” za sastavljanje nove Vlade.
Treba podsjetiti da je tzv. “Božićni Ustav” pod predsjedanjem Franje Tuđmana bio tranzicijski provizorij otcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije. Po tom Ustavu Hrvatska je praktički bila još uvijek dio komunističke federacije. U njegovoj preambuli navedeni su, svaki u svojem kontekstu i NDH i AVNOJ, jer drukčije u takvim okolnostima i uvjetima nije ni moglo biti kako bi se pariralo pritiscima iz inozemstva koje je većinski pod utjecajem srpske propagande gledalo na oživljavanje hrvatske državnosti kao uskrsnuće pronacističke državne tvorevine. Budući da je takva Hrvatska nakon plebiscitarnog referenduma odlučila zakoraknuti na put osamostaljenja, bilo je shvatljivo da je taj “Božićni Ustav” po modelu bio polupredsjednički s velikim ovlastima predsjednika Tuđmana.
Iako je on vjerovao Slobodanu Miloševiću i prosrpskoj JNA, što je naravno Tuđmanova velika zabluda, taj Ustav omogućio je uz brojne padove i uspone da upravo s predsjedničkim ovlastima Hrvatska izađe pobjednikom iz nametnutog rata u velikosrpskoj agresiji.
Točku na “i” dalo je konačno oslobađanje generala Gotovine i Markača od optužbe da su zajedno s Tuđmanom sudjelovali u “zajedničkom zloičinačkom pothvatu”, a na kraju i presuda Međunarodnog suda pravde po tužbi protiv Srbije za genocid kojom je definitno potvrđeno da je to bio međudržavni sukob, a ne nekakav građanski rat i u kojoj je potvrđeno da je velikosrpska agresija imala elemente genocida, iako to nije potvrđeno i u presudi.
U ovih 25 godina taj “Božićni Ustav” nekoliko je puta nadopunjavan prema dnevno političkim potrebama, ali je ključna bila njegova izmjena 2000. godine kad je komunistički aparatčik Ivica Račan taj polupredsjednički Ustav pretvorio u polukancelarski. S obzirom na prevladavaći dvostranački politički sustav, u ovih 25 godina ništa se bitnije nije moglo izmijeniti da bi se u zemlji zaustavilo sveopće srljanje u krizu, bez obzira bili na vlasti sa svojim uhljebničkim koalicijskim partnerima SDP ili HDZ. Po postojećem Ustavu Hrvatski sabor je samo instrument politike vladajuće stranke, a najmoćniji čovjek u državi je premijer, kao što se to manifestiralo od samog Račana preko Ive Sanadera, Jadranke Kosor pa do bahatog Zorana Milanovića.
U ovih 25 godina ipak je stvorena kritična masa da se politika u Hrvatskoj počne mijenjati. To se ispoljilo s pojavom udruge “U ime obitelji” Željke Markić, potom “Živog zida” Ivana Vilibora Sinčića i konačno izvanrednim uspjehom MOST-a na posljednjim izborima. Pat pozicija stvorena je na posljednim izborima kad ni relativni pobjednik HDZ na čelu Domoljubne koalicije ni tijesno poraženi SDP na čelu koalicije Hrvatska raste nisu, kao što je to bilo dosad, mogli osigurati dovoljni broj zastupnika za formiranje Vlade. Pojava MOST-a a još više njegova dosljednost i čvrstina pred pokušajima da ga se razbije jest najbolje što se Hrvatskoj moglo dogoditi u ovo predbožićno doba. Konačno, s odabirom uglednog i uspješnog Hrvata iz svjetskog biznisa Tihomira Oreškovića za “Božićnog mandatara” nove Vlade Hrvatska je učinila iskorak politički usporediv s pobjedom u “Oluji”, a još ranije referendumom kojim je počeo put otcjepljenja od nametnute federacije.
Tihomir Orešković kao mandatar MOST-a i Domoljubne koalicije predstavlja novu stranicu hrvatske politike. Ne treba gajiti iluzije da će snage koje su dosad vladale hrvatskom politikom sjediti skrštenih ruku da bi ga spriječili u neophodnim radikalnim reformama. To se prije svega odnosi na SDP na čelu sa Zoranom Milanovićem koji će u Saboru pokušatio blokirati formiranje Vlade, ali isto tako i na one snage u HDZ-u koji misle preko Tihomira Oreškovića prigrabiti vlast. Proces promjena bez kojih Hrvatska ne može izići iz krize je međutim pokrenut i on se više jednostavno ne može zaustaviti.
Piše: Vjekoslav Krsnik
