Specijalizirani portal Mediacentar online objavio je analizu novosti na medijskoj sceni u Bosni i Hercegovini koje su izravna posljedica pokretanja projekata financiranih iz Turske. Taj zanimljivi članak prenosimo bez ikakvih intervencija:
Prema zvaničnim podacima Centralne banke iz avgusta 2014. ubjedljivo najveći strani investitori u Bosni i Hercegovini u 2013. godini bili su Austrijanci (1,3 mlijarde EUR), Srbi (1 milijarda EUR) i Hrvati (733 miliona EUR), iza kojih se plasira još sedam europskih zemalja.
Na spisku ulagača u bosanskohercegovačku privredu uzaludno bismo, pak, tražili Tursku, jer je Centralna banka u svojim statistikama obuhvatila samo one najveće a to svakako nije država predvođena “našim predsjednikom” Recepom Tayyipom Erdoganom, koja je u priodu od maja 1994. do 31. decembra 2010., investirala u svoju “braću” samo 135 miliona eura. U kontekstu stvarnog prisutstva turskog novca u BiH dosad su najveću ulogu odigrali krediti Ziraat banke, koje će, da podsjetimo vrhušku SDA, trebati nakon određenog perioda vratiti i to još povećane za iznos kamate.
Malo mediji, malo pekara
Pa ipak, prateći izjave ponekih bošnjačkih političara i sadržaje bh. medija mogao bi se steći utisak da je upravo Turska stup bosanske privrede, koji novac dijeli šakom i kapom i to ne zbog interesa već ljubavi, te prijateljskih odnosa lidera dvije države.
Koliko je ova percepcija lažna, govore gore navedeni podaci, no zanimljivo je da turskih investicija ne nedostaje u jednoj – i to vrlo neprofitabilnoj grani privrede – medijima. Početkom ove godine pažnju javnosti privukao je ulazak na bh. medijsko tržište kompanije Simurg Media, pokreteča dva nova projekta – portala Faktor.ba i sedmičnika Stav. “Krenuli smo u ovaj projekt kao medijska grupacija da bh. novinarstvu donesemo pozitivan doprinos. Pozdravljam vas sa željom da nastavimo već postojeću saradnju i započnemo nove partnerske odnose”, rekao je prilikom promocije ovog poduhvata direktor Simurga Burcu Uygur, već duže vrijeme u Bosni zastupnik Erdoganovih interesa – u medjima i šire. Uygur je, na primjer, direktor predstavništva turskog lanca pekara Vitamin Simit koja je početkom marta otvorila svoju poslovnicu na Ilidži.
S obzirom, ipak, da federalni zakoni štite medijsku industriju od stranaca pa oni ne mogu posjedovati većinski paket u preduzećima koje se bave ovom vrstom djelatnosti, u upravi Simurga ima i domaćih imena. Kao osnivač kompanije vodi se Anel Kurtović, čij je otac Hakija, inače njen pravni zastupnik.
Šta se tiče novinarskog sastava Simurgovih izdanja, glavni urednik Faktora je nekadašnji dopisnik Dnevnog avaza iz Tuzle i urednik lokalnog bportala, Kalesijac, Elvir Huremović. Ostatak redakcije su na samom početku činili uglavnom Huremovićevi saradnici iz Tuzlanskog kantona, da bi kasnije na portalu završili, između ostalih, i Edita Gorinjac iz Klix-a i dopisnik Oslobođenja iz Tuzle Samir Karić. Upućeni tvrde da para ne nedostaje, te da novinare, čiji prihodi inače rijetko prekoračuju hiljadu maraka, nije bilo naročito teško pridobiti ponekad čak i duplo većom platom.
Za urednika Stava, koji je svoju premijeru imao 12. marta ove godine, izabran je, pak, bivši urednik zagrebačkog časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar, Filip Mursel Begović, dok je njegova zamjenica ne baš najiskusnija novinarka, koja je neko vrijeme radila kao dopisnica Oslobođenja iz Turske, Amina Šećerović-Kaşli. Od zvučnijih imena, u redakciji našli su se nekadašnji novinar BH Dana Irham Čečo i novinarka Nezavisnih novina Nihada Hasić. Osim njih, za Stav većinom pišu relativni anonimusi s izrazito bošnjačkim opredjeljenjem, što je, na primjer, u magazinu SAFF izazvalo veliko oduševljenje.
Slično kao i u slučaju Faktora jaka strana Stava su finansije. Prvi broj magazina odštampan je u 7 hiljada primjeraka, od čega, prema našim saznanjima, prodanih je samo njih 500. Nema ni puno reklama, osim Turkish Airlines i Ziraat banke, pa izgleda da je Simurg samoodrživ i ne zavisi od prodaje svojih proizvoda. Štaviše, uprkos ovim ne baš ohrabrujućim poslovnim rezultatima, kompanija ne planira da se zaustavi – u pripremi je novi dnevni list koji bi uskoro trebao da završi na bh. trafikama.
Borac protiv barbara
Da razjasnimo kakav je odnos Stava prema određenim političkim i društvenim problemima, te da saznamo kakva je ciljna grupa sedmičnika, obratili smo se Filipu Murselu Begoviću, koji ipak na naš upit nije reagovao. No, s obzirom da je urednik u svojim dosadašnjim uvodnicima elaborirao isključivo na temu svoje vizije novina i novinarstva, a ovu je temu razradio i tokom gostovanja kod Senada Hadžifejzovića – odgovore na naša pitanja nije bilo teško pronaći.
“Znate, ja više uopće ne čitam bosanske novine. Ne mogu. Čitam one hrvatske, ne uznemiravaju me. To što je uhapšen Sanader, to što je neko tamo nešto ukrao ili nekog ubio, ne tiče me se, ali uživam u dobrim pričama i reportažama. Ovi naši ga pretjeraše”, citira Begović nepoznatu gospođu. U svojoj prvoj kolumni on optužuje bh. medije da su “navukli tamne naočale, uporno ih ne žele skinuti i vide samo crninu. Cijelu su zemlju zavili u crno.”
“Ja sam došao da pomognem”, konstatirao je urednik Stava kod Hadžifejzovića, te dodao da je bio “spreman da pogine za ovu zemlju”, no sad bi radije “živio za ovu zemlju”. “Postoje ljudi sa stavovima koji se dosad nisu prepoznali u postojećim medijskim konceptima”, kaže dalje Begović u pokušaju da objasni potrebu pokretanja novih novina. Većinu bh. medija on karakteriše kao “barbarski čin”, a “niko se ne želi pridružiti barbarima, mi želimo izgraditi jedan grad.”
“U bosanskohercegovačkim medijima proizvedeno je do sada kontejnera i kontejnera smeća koji su nabacani na leđa čitalaca, ali i raznih pojedinaca koji su uzeti kao žrtve za nesmiljeni odstrel. Pritom nas uvjeravaju da se to čini u ime naroda, u ime bolje budućnosti naše djece. Ili još gore – u ime Bosne. Koja se to Bosna brani, i od koga? Bosna se ne brani od Bosanaca”, ustvrdio je, pak, Begović u uvodniku “O melećima i vampirima” (26.3.2015.), što su mnogi pročitali kao odgovor na optužbe brojih novinara da je Stav poprilično bezličan.
Pozicija Stava zanimala je i Senada Hadžifejzovića, kojemu je na pitanje “koja je politička boja Stava”, Begović odgovorio da je “državotvorna”, što se, prema njemu, odnosi na “ljude koji idu sredinom” i “patriote”. Begovićeva velika ljubav prema BiH, iako prenaglašena, možda je i razumljiva, no nažalost ni u jednom od dosadašnjih javnih nastupa urednika Stava (tri uvodnika i intervju) nismo uspjeli da nađemo objašnjenje odakle “ljubav prema Bosni” kod njegovih poslodavaca Turaka?
SDA usvaja medije
Mehmed Halilović, stručnjak za medijsko pravo i nekadašnji ombudsmen za medije Federacije Bosne i Hercegovine, tako komentariše interes Turske za bh. medije: “Vjerujem da su u pitanju i medijske investicije ali i pokušaj povećanja političkog uticaja Turske. To je vrlo očigledno kako na primjeru dosadašnjih tako i novih projekata. Vlast u Turskoj ne skriva takve političke ambicije u regionu. Jedino je pitanje koliko je ta ambicija usklađena i koordinirana sa projektima i ambicijama vlasti u BiH, pri čemu najviše mislim da dio vlasti koji pripada SDA partiji. Izgleda mi da jeste.”
I zaista, u krugovima SDA bliskim Bakiru Izetbegoviću bez ustezanja se o Stavu i Faktoru govori kao o “našim” medjima. Nije nikakva tajna da stranka već odavno traži “svoje” novine, preko kojih mogla bi odgovarati na sadržaje Dnevnog avaza i Novinske agencije Patria.
SDA je inače izvjesno vrijeme s oprezom prilazila ulaganjima u medije, traumatizirana zbivanjima oko Dnevnog avaza, koji je, podsjetimo, osnovan kao njena medijska ispostava, da se kasnije potpuno otme kontroli i postane njen najveći neprijatelj. Još problematičniji se za Izetbegovićev dio stranke pokazao poduhvat predvođen Bakirom Alispahićem – Patria. Ideja je vrlo jednostavna i, kako se pokazalo, genijalna. Ne radi se o običnom portalu već agenciji, koja nudi besplatne vijesti, rado prenošene u drugim medijima, a uz pomoć kojih se, između ostalih, iznosi velika količina dosad dobro skrivanog stranačkog “prljavog veša”, lobira za određene anti-Izetbegovićeve kadrove, te objavljuju neugodne insajderske informacije.
Patria je brzo počela da zadaje glavobolje Bakiru Izetbegoviću i njegovim ljudima, pa se, prema sopstvenom pisanju, čak i našla na nišanu SDA-ovog kapitala, o čemu je javnost obavijestila urednica Edina Latif: “Ovom prilikom želimo ukazati i na situaciju otprije nekoliko mjeseci kada su Irfan Ljevaković i Aljoša Čampara pokušali u nekoliko navrata kupiti i preuzeti Patriju za svoje potrebe. Pritom su tvrdili da za taj posao kupovinu Patrije imaju odobrenje člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića te da “novac nije problem”.
Zanimljivo je i da se u ovom periodu potrage za “našim medjima”, PR-om Bakira Izetbegovića i njegovog okruženja počeo baviti bportal današnjeg urednika Faktora, Elvira Huremovića, koji je na novo radno mjesto vjerovatno “preporučen” iz zahvalnosti za predani predizborni rad.
Stećkom protiv spina
Ipak, barem sudeći po dosadašnjem sadržaju, ni Faktor ni Stav nisu skrojeni po mjeri SDA-ovih spin-doktora. Oni, naime, nisu tražili “meleće” već “vampire”, a Simurgovi mediji nisu dovoljno “borbeni” kad je u pitanju demantiranje informacija omraženih Avaza i Patrie. Prirodni prostor za medijsko “spinovanje” trebao bi biti Faktor, ali čini se da mogućnosti portala niko ne želi da iskoristi. Objave nisu redovne, neproporcionalno veliki broj njih vezan je za Tuzlanski kanton (iz kojeg, podsjetimo, dolazi glavni urednik), a brojne informacije dolaze jednostavno prekasno. Krunski primjer je situacija oko izbora federalnog ministra za boračka pitanja. Faktor je bio među posljednjim medijima koji su objavili da je SDA odustala od kandidature Kazafera Bečića i opredjelila se za Salku Bukvarevića. S obzirom na prisne veze sa SDA (a i činjenicu da su i novoimenovani ministar i glavni urednik portala Kalesijci) takav je propust u najmanju ruku neobičan.
U tom kontekstu neispunjena su očekivanja Elvira Huremovića koji je prilikom promocije Stava izjavio: “Naš osnovni cilj jeste napraviti medij kojem će čitaoci vjerovati. Uz to, želimo vratiti i dignitet novinarstvu kao profesiji, ali i dignitet čitaocima kojima ćemo ponuditi brze, tačne i precizne informacije.” Zasad, nema ni brzine, ni tačnosti, ni preciznosti, a povjerenje čitaoca, uz glasine da je Faktor SDA-ov, te uz bezbroj “promotivnih” objava o Erdoganu – biće zaista teško steći.
Još “beskorisniji” je na političkom planu Stav. Većina sadržaja prva tri broja sedmičnika spada u rubriku društvo i kultura i više liče na Behar nego na politički magazin. Dva od njih otvorile su analize sveprisutne Ivane Marić, politikom su se bavile i kratke kolumne Irhama Čeče i intervjui. Nešto više politike ima u najnovijem, četvrtom broju, no teško da podugačak tekst Hamida Deronjića s tezom da Bakir Izetbegović državni interes stavlja ispred stranačkog, te da su kompromisi SDA tokom pregovora o formiranju vlasti rezultat “žurbe da se počne s radom na ispunjavanju datih obećanja”, nasekira bilo kojeg Izetbegovićevog protivnika. Kratka analiza političkog djela Stava navodi na zaključke da je za sve loše u BiH kriva Demokratska fronta, dok se skoro pa uopšte ne spominju Milorad Dodik, a i glavni neprijatelj SDA, Fahrudin Radončić, dočepao se samo jedne kratke objave.
Ne iznenađuju brojni hvalospjevi na račun Turske, te, dosta opširan, “muslimanski” dio Stava. Njegov sadržaj sugeriše čak i neku odgojno-obrazovnu misiju u duhu islama. Govori se o hafizima, maramama, hamamima i stećcima, a umjesto ciklusa o uspješnim ženama koji za BH Dane piše Maša Durkalić imamo članke o “bosanskim ženama” s izjavama poput: “Danas je žena dobila svoja prava. Nisam ja protiv toga, ali treba se znati i malo zaustaviti.”
Ako dakle članovi SDA vjeruju da od Faktora i Stava imaju ikakve koristi, onda je to zbog njihove vazalske vjere da sve šta dolazi iz Turske i od Erdogana mora da im ide u prilog. Simurgova izdanja kao da su prilagođena turskoj javnosti koja ekstatično reaguje na svaki izvještaj o pojavljanju vođe među narodom. Kod bh. čitaoca ovaj način propagande jednostavno “ne pali” i može jedino postati predmet ismijavanja na društvenim mrežama.
Distributeri dobrih vijesti
No, Faktor i Stav nisu prvi medijski poduhvati Turske u BiH.
“Novinska agencija Anadolija donijela je dosta promjena na medijskoj sceni u BiH i, koliko mi se čini i u mjeri u kojoj sam to pratio, ona se predstavila u pozitivnom svjetlu kao značajan medijski projekat”, smatra Mehmed Halilović. Otvorena u Sarajevu u martu 2012. godine Regionalna direkcija državne turske agencije Anadolija za Balkan, postala je poznata po opširnim intervjuima, analizama i reportažama. “Uglavnom nas smatraju turskom agencijom i misle da prenosimo informacije vezane za, i u korist Turske. Međutim, to više nije tako, jer imamo dopisništva širom svijeta i pratimo sva svjetska dešavanja. Možemo se pohvaliti nepristranošću zato što objektivno izvještavamo ne samo iz Turske, već iz cijelog svijeta. Mi smo izvještavali i prenosili realna dešavanja iz Sirije, Egipta, Myanmara u vrlo nezgodnim i teškim situacijama, i mislim da je i to jedan od argumenata za našu nepristranost”, istakao je svojevremeno urednik Anadolije Zlatan Kapić. Ipak, teško je oteti se utisku da su priče agencije “jednonacionalne”, te da često ispunjavaju želju koju je na njenoj promociji iskazao Bakir Izetbegović: “Vjerujem da će Anadolija biti distributer dobrih vijesti i vijesti o investicijama.”
Iste 2012. godine kompanija Epoha Press pokrenula je semičnik Novo vrijeme, koji ipak, za razliku od bliskog Erdoganu Simurga, slovi za naklonjen Fetullahu Gulenu i dovođen je u vezu s tursko-bosanskim koledžom i Internacionalnom univerzitetom Burch. Ove veze protvrđuje za MC Online i glavni i odgovorni urednik Novog vremena, Orhan Hadžagić: “Novinari i uposlenici u NV su svi lokalni kao i ljudi u upravi i nemam nikakve veze sa Turskom. U pripremi projekta imali smo određenu tehničku i “know how” podršku koju nam je pružio list dnevni list Zaman. Taj list je u Turskoj poznat kao dio neke vrste neformalne mreže poznate kao hizmet koja već godinama uspješno realizuje uglavnom obrazovne projekte širom svijeta i ne treba je vezati samo za Tursku. Novo vrijeme treba smatrati dijelom te mreže i poštuje učenje Fethullaha Gulena, ali je potpuno lokalna medijska kuća koja dijeli, moram reći muku, preživljavanja i borbe za svakog čitaoca, pretplatnika, oglašivača kao i ostali naši mediji.”
Turskim projektom smatra se i TV1, no, kako saznajemo, partnerstvo s Turcima raskinuto je prije godinu dana. Do prekida je došlo zbog njihovog izuzetno grubog miješanja u uredničku politiku, pa čak i pokušaja da smijene glavnog urednika i njegovog zamjenika. Trenutno se spor između televizije i nekadašnjeg investitora nalazi na sudu. Također, iz TV1 poručuju da se, uprkos glasinama, ne vode nikakvi pregovori o eventualnim drugim poslovnim poduhvatima s investitorima iz Turske.
Zanimljivo je da nekadašnji partneri TV1 danas čine okosnicu Simurg Medija. Turci dakle od “distribucije dobih vijesti” ne odustaju, no zasad možemo spekulisati otkud njihova potreba da BiH čine ljepšom u očima njenih građana. Glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne Senad Avdić, komentarišući ambicije Filipa Mursela Begovića, rekao je: “Za početak, pogledajte nakazu od medija koji se zove Stav, koji vjerovatno reflektira pamet onih koji su ga platili. “Bosni i Hercegovini treba pozitivna atmosfera”, piše uvodničar te tiskovine. Svim autokratima je potrebna pozitivna atmosfera, od Aleksandra Vučića do onog korumpiranog lidera Makedonije. Samo mi nije jasno zašto se za atmosferu obraćaju novinarima a ne meteorolozima!”
A možda su, jednostavno, jeftinije od investicija u privredu- investicije u medije i stvaranje opšteg utiska da i ovih prvih ne nedostaje.
Svi se naši sagovornici slažu da Turci nisu došli u BiH zbog Bakira Izetbegovića već zbog sebe. Na pitanje “šta hoće”, odgovor je pronašao Orhan Hadžagić u izjavi za ovaj portal: “E sada na pitanje šta Turska hoće ovom vrstom investicija bilo bi lakše odgovoriti kada bi znali da li je riječ o državnom ili privatnom kapitalu koji se ulaže. Na promociji ova dva nova medija primjetio sam prisustvo predstavnika na najvišem nivou svih turskih državnih eksponenata: počev od ambasadora, pa do direktora turskih državnih medijskih organizacija, turske državne banke, aviokompanije i tako dalje. Inače, obzirom da sam studirao u Turskoj te da poznajem prilično obrazac razmišljanja kako vladajuće tako i sada opozicionih političkih struktura znam da prema Balkanu kod političara i generalno kod Turaka postoji određeni sentiment po kojem su Turci prepoznatljivi. Do sada se ta vrsta emocije kod nas u BiH realizovala uglavnom kroz potenciranje kulturnih, historijskih, pa i vjerskih veza. Postoje i političke strukture koje tu emociju prema Balkanu i Bosni i Hercegovini koriste za pridobijanje glasova u Turskoj, tako da se politički korektan kanal na relaciji Sarajevo-Ankara, političkim opcijama u Turskoj vrlo isplati. Ne treba zanemariti da u glasačkom tijelu u Turskoj postoji broj turskih državljana koji vuku porijeklo sa ovih prostora i njihov broj se izražava u milionima. A znajući da će 7. juna u Turskoj biti održani parlamentarni izbori dosta toga nam treba biti jasnije.”
