Unatrag godinu-dvije nekoliko puta, s nekoliko sličnih povoda, uglavnom posjeta visokopozicioniranih američkih dužnosnika, objavljeno je da se Amerika vraća na Balkan. I, naravno, slijedom toga razvijali su analitičari i političari različite optimizmom prožete teorije o tome što se dalje ima dogoditi, podsjećajući na američku ulogu u zaustavljanju rata u BiH i na Kosovu.
Razinu optimizma u regiji najprije je podigao posjet američkog potpredsjednika Joea Bidena Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu lani u svibnju. Agencijske konstatacije da se administracija Baracka Obame angažira u regiji da bi pridonijela uključenju zemalja europskog jugoistoka u euroatlantsku zajednicu popratile su analize u kojima je spominjan “Dayton 2” te komentari po internetskim forumima tipa: “Stiže američka konjica!”
Onda je u listopadu prošle godine u vojnoj bazi Butmir pokraj Sarajeva napokon održan skup koji su mediji nazvali “Dayton 2”. Bio je to sastanak lokalnih političkih čelnika posvećen reformi ustava, a naziv “Dayton 2” stekao je zato što mu je, osim predstavnika EU-a, nazočio i zamjenik američke državne tajnice James Steinberg, koji ga ipak ni sa čime nije opravdao.
Najnovija prigoda za priču o američkom povratku u regiju bio je posjet Hillary Clinton Sarajevu, Beogradu i Prištini, popraćen ocjenama da državna tajnica dolazi dovršiti obiteljski posao na Balkanu. U vezi s tim posjetom, bivši američki veleposlanik pri NATO-u Kurt Volker podsjetio je da su SAD i europski partneri devedesetih zaustavili ratove u BiH i na Kosovu te dodao: “Mi moramo završiti posao!”
Volker je ocijenio da je ponovno pokretanje toga zamašnjaka u srcu posjeta Hillary Clinton. No, uza sve to išla je i vijesti da Clinton ne donosi ni tekst novog ustava BiH ni smjernice za očekivani (i obećani) početak dijaloga Beograda i Prištine. “Dayton 2”, dakle, još se čeka!
Kad su se početkom studenoga 1995. godine u američkoj bazi Wright-Patterson pokraj Daytona okupili pregovarači i moderatori mirovne konferencije, predvođeni posebnim američkim izaslanikom Richardom Holbrookeom, malo tko je vjerovao da će svega tri tjedna biti dovoljna za definitivan sporazum.
Ipak, trotjedni pregovori doveli su do mira, a Holbrooke je izbjegao sudbinu Joséa Cutileira, lorda Carringtona, lorda Owena, Thorvalda Stoltenberga i Carla Bildta, koji su prije njega četiri godine uzalud pokušavali tri zaraćene strane “privesti” mirovnom sporazumu.
Uslijedio je prekid vatre.
Prve NATO-ove postrojbe, koje su pod nazivom Implementacijske snage (IFOR) zamijenile UNPROFOR, stigle su u na teren već 4. prosinca 1995. godine, dan prije nego što je ta operacija »pokrivena« odgovarajućom odlukom. Povlačenje sukobljenih snaga na linije dogovorene u Daytonu također je provedeno bez većih teškoća. No, tu negdje završava razdoblje uspješne provedbe mirovnog sporazuma.
Kad su na red došle tzv. civilne odredbe – povratak izbjeglica i raseljenih osoba, vraćanje oduzete imovine, raspisivanje izbora i predizborna kampanja (koja je zapravo bila prva ozbiljnija provjera spremnosti lokalnih struktura na poštovanje dogovora o slobodi kretanja) – počeli su se javljati ozbiljni problemi, a danas je BiH praktički paralizirana nepostojanjem konsenzusa o temeljnim smjernicama reformi.
Svi su, naravno, suglasni da su reforme nužne, ali tu nužnost svatko želi iskoristiti za ostvarenje svojih ciljeva. Još nitko nije razvio djelotvornu metodu pritiska kojom bi političke čelnike u BiH “motivirao” da u dovoljnoj većini (dvije trećine zastupnika u parlamentu) podrže neki ustavni model, bolji od daytonskoga.
Povratak Amerike, dakako, nije nevažan, ali je jasno da u datim okolnostima jednostavno ne može biti ni izdaleka tako važan kao uključivanje u mirovne pregovore 1994. godine. [Ivan Šabić / Vjesnik]
