Prof. dr. sc. Vanda Babić, redovita je profesorica na Odjelu za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru gdje između ostalog već punih sedam godina predaje kolegij Hrvatska književna i kulturna baština Boke. Prof. Babić dala je intervju Hrvatskom Medijskom Servisu nakon proslave sv. Tripuna.
Zadnjih nekoliko mjeseci svjedoci smo prepiranju oko pitanja čija je Bokeljska mornarica.
– Da, nedavno je u organizaciji Ministarstva kulture RH i Hrvatskih bratovština Bokeljska mornarica 809 u Mimari organiziran znanstveno stručni skup Bokeljska mornarica i Kolo svetog Tripuna kao tradicija bokeljskih Hrvata. Ujedno, vrlo sam žalosna što izrazito jasne činjenice i vlastiti tradicijski list, fakat, kod, kakogod nazvali moramo dokazivati, čupati, naprosto grčevito držati u vlastitim rukama naše opstojnosti. U konačnici, ponižavajuće je! Opće su poznate povijesne činjenice o Bokeljskoj mornarici možda najbolje iskazane u nedavno objavljenom tekstu očitovanja Hrvatske bratovštine bokeljske mornarice Zagreb, Pula, Rijeka, Split, Dubrovnik, ali i proglasu Kotorske biskupije uoči ovogodišnjih Loda.
Svi dobro znamo važnost, ulogu i značenje Bokeljske mornarice i Tripundanskih svečanosti u životu Hrvata Boke. Ona je potpuno ista u životu bokeljskog Hrvata, dakle onog koji je zbog bilo kojeg razloga morao ostaviti svoje ognjište. Ostavio je dom, ali je tradiciju ponio sa sobom i ona mu je, zajedno s drugim bokeljskim Hrvatima bila izvorište bitka, osovina koja ga drži uspravnim i povezanim s kućnim pragom. Onim, u bilo kojem mjestu Zaljeva: od Herceg Novog, Perasta, Dobrote, Kotora, Prčanja, Tivta do Budve…
U mojoj nedavno objavljenoj i promoviranoj knjizi Kulturalno pamćenje – ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke, cijelo je poglavlje posvećeno pitanju Bokeljske mornarice iz kuta teorije kulturalnog pamćenja. Tamo sam samo zagrebala po površini i ta tema zahtjeva puno prostora. Naime, posebnu sliku dobit ćemo iščitavanjem i promatranjem ovog fenomena kroz okvir rituala i svetkovine kao primarne organizacijske oblike kulturalnog pamćenja u kojem u kulturi sjećanja prostor kao mnemotehnika i mnemotop igraju veliku ulogu.
Kulturalno pamćenje se ne nasljeđuje biološki, ono se kroz slijed generacija mora održavati putem kulture pa se postavlja pitanje (Assmann, Kodrić) kulturalne mnemotehnike, tj. pohranjivanja, reaktiviranja i posredovanja smisla. Funkcija je takve mnemotehnike u jamčenju kontinuiteta, odnosno identiteta koji se, logično, uspostavlja preko pamćenja i sjećanja.
Nije problem naći teoriju koja će dokazati kako je su Bokeljska mornarica i Tripundanske svečanosti neodvojiva cjelina hrvatskog kulturnog koda Hrvata Boke i kako su joj oni direktni baštinici.
Mi smo sami sebi uvijek,izgleda, najveći problem?
– Nametanje identiteta jednako je tako okrutno kao njegovo oduzimanje te bi u tom smjeru trebalo konačno postaviti stvari i nazvati ih pravim imenom. Ako prihvatimo da je Bokeljska mornarica jedna od temeljnih prepoznatljivosti Hrvata Boke, nismo ništa oduzeli nikomu tko je želi baštiniti, no ona stoljećima egzistira unutar hrvatskog kulturnomemorijskog koda kao srži, a svi kolopleti pa i onaj koji je s pravom i vrlo blisko uključuje u crnogorsku kulturu prsten je koji se nadovezuje na osnovu. Da je tomu tako dokazuju mnogi pa i osobni primjeri kulturalnog pamćenja. Poražavajuća su neka razmišljanja razmišljanja mlađih Hrvata Boke, koji su svojevremeno kao hrvatska dijaspora upisani na hrvatska sveučilišta gdje su završili studij no danas im nacionalno određenje i autohtona baština ne znače ni koliko citiram „vrh crevalja koje nose“, dapače vide u tome opasnost i negativnu, već zastarjelu oznaku koja ne donosi ništa dobra.
Najlakši put je nazvati tradicijsku kulturu Hrvata Boke bokeljskom, mediteranskom što ona neupitno jest, no hrvatska odrednica ili se izgovara sa strahom i isprikom ili se zaobilazi, jer su je generacije u vodećim institucijama gradile takvima. Domovinski rat i stradanja Hrvata Boke nisu osnažili nacionalni duh onoliko koliko je potrebno da bi se jedan narod održao kao svoj na svome. Zato danas imamo problem i to u vlastitom hrvatskom narodu, onom u Kotoru koji svoju tradiciju unutar Bokeljske mornarice i Tripunjdana ne želi nacionalno odrediti.
Dugo se čekala reakcija Kotorske biskupije glede ovog pitanja. Nekako su se držali po strani dok problem nije zahvatio šire razmjere pa je skoro uvukao dvije prijateljske zemlje u nepotreban problem. Unatoč zajedničkom apelu svih hrvatskih organizacija u Crnoj Gori, Admiralat kotorske Bokeljske mornarice prešutio je ovo pitanje i možda su oni i najveći krivci zaoštravanju odnosa dviju država. Sigurna sam da ćemo ovo riješiti na jedini mogući način samo bi neki pojedinci morali znati da svojim nerazumnim postupcima postaju odgovorni za nemir, zlo i tremor u konačnici i teret dobrih odnosa dviju država koje imaju puno toga zajedničkog na čemu trebaju dalje raditi i rade.
Mnogi žele naglasiti kako katolik i Hrvat ne mora biti i nije isto!
– Ne mora i nije. No, najbolji odgovor na ovo pitanje dao je nedavno kardinal Vinko Puljić, kada je govorio o Hrvatima Bosne. Isto se odnosi i na Hrvate Boke. Katolička crkva nije nacionalna, ali je povijesni usud na autohtonim hrvatskim područjima poput Boke, Bosne, Hercegovine i Srijema odredio neke drugačije odrednice pa je upravo Crkva održala narod na svojim ognjištima.
Moji studenti koji svake godine proučavaju hrvatski kod Boke, ali i prožimanje hrvatsko crnogorskih kulturnih i književnih odnosa znaju kako je Bokeljska mornarica neodvojiva od kulta sv. Tripuna, od Katoličke crkve i od hrvatskog naroda u Boki koji joj je stvarao temelje i ispleo niti, stvorio svoju tradiciju s kojom je Hrvat Boke nerazdvojiv, potpun, cjelovit. To nikako ne znači da je ne mogu baštiniti svi oni koji se u njoj prepoznaju uz poštivanje gore navedene činjenice.
Je li to ciljano omražavanje hrvatskog imena!
– Važno je istaknuti da se danas ne bismo bavili ovim pitanjem da se nije dugi niz godina ciljano radilo na omražavanju svega što se određuje hrvatskim nacionalnim imenom. I tu leži problem. Biti Hrvatom Boke nije jednako primamljivo i lijepo kao biti Bokeljom katolikom. Prvo je nešto primitivno opako i zastrašujuće, a druge je blago i otvoreno za sve. No, to je naprosto iskrivljena, netočna i uvredljiva slika Hrvata Boke, Hrvata Crne Gore i Hrvata uopće. Uvreda je ovo i za Crkvu u Hrvata stoga upravo ovdje vidim potrebu jače i jasnije podrške Kotorske biskupije u povezivanju kulturološke slike Hrvata Boke. To znači ne dopustiti nedopustivo: odvajanje Tripundanske svečanosti od Bokeljske mornarice, rituala od tradicije, Hrvata od Katoličke crkve uz nužan dijalog i međureligijsko poštovanje.
Ovdje i o ovom pitanju posebno ističem Hrvate Crne Gore, organizirane u građanskoj, a hrvatskoj stranci i kulturne institucije s hrvatskim predznakom. Oni unutar crnogorske države sudjeluju u kulturnom i političkom životu i skrbe o svojoj baštini. Srećom, njima moramo zahvaliti što nam je sačuvano ognjište i kućni prag. Ne manje važno je da Kotorska biskupija nastavi koracima Butorca te snažnije stane uz svoje vjernike koji u svojoj autohtonosti nose pečat kako Tripundanskih svečanosti tako i Peraških ceremonijala. Nama, iseljenima koji svoju tradiciju nosimo sa sobom ostaje da zajedno s našim hrvatskim bokeljskim pukom uz pomoć obiju država zaštitimo nacionalni kod tradicijske kulture Hrvata Boke, Bokeljsku mornaricu, ali i s nacionalnog imena skinemo nezasluženo crnilo.
Vi ste ujedno i dopredsjednica HKD Napredak Zadar
– Jesam i to u trećem mandatu tog doista važnog kulturnog giganta. Da je tomu tako dokazuje i Tivat, davne 1998. kada je na poticaj Središnjice HKD Napredak u Sarajevu i zalaganjem predsjednika obnovljena podružnicu Napretka. O tome se i danas priča, jer je nakon 50 godina muka, a tri godine nakon Domovinskog rata otpjevana hrvatska himna na koju su Bokelji isplakali sve svoje suze autohtonog Hrvata kojega povijesni usud nije štedio. Nitko to bolje neće razumjeti od Hrvata Hercegovine i Bosne./M.L.HMS/
