Izlazak zagrebačkog “Behara” u jeku zlogukog rata u Bosni emitirao je jake političke poruke koje su tada bile od velikog značaja za Bošnjake. U današnje doba želja nam je da “Behar” predstavlja svojevrsni kulturni most između Hrvatske i BiH
Piše: Sead Begović, glavni i odgovorni urednik časopisa Behar
U 2011. godini proslavili smo jubilej 100 godina od prestanka izlaženja, u Sarajevu, časopisa za kulturu i društvena pitanja “Behar”. Istodobno, časopis već dvadeset godina izlazi u Zagrebu (od 1992.), od osnutka Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod” koje je 2011. također obilježilo dvadeset godina svoga postojanja i koje je ujedno nakladnik časopisa.
Osnovna zadaća časopisa ne mijenja se od njegovog osnutka u Sarajevu (kada su u redakcijskom odboru bili uglednici kao što su osnivači i pokretači časopisa: Osman Nuri Hadžić, Ademaga Mešić, Edhem Mulabdić i Fehim Spaho, a urednik je bio Safvet beg Bašagić), a to je jačanje bošnjačkog kulturnog i društvenog identiteta.
Do danas je u “Beharu” surađivalo mnoštvo vrijednih suradnika. Neki su još živi i djelatni, a neki su nažalost preselili na Ahiret, ali i jedni i drugi bili su neodvojiv dio redakcijskog kolegija, ali i stožerni dio hrvatske kulture, koju su participirali na ponos i Hrvata i Bošnjaka.
“Behar” u naše doba posve slobodno pristupa temama, što se može zahvaliti demokratizaciji društva, ali i okolnostima u kojima primarna uloga ove publikacije nije više podizanje morala, ulijevanje sigurnosti i samopouzdanja te upoznavanje s prošlošću i tradicijom, jer, to je već za mnoge Bošnjake poznato i obrađeno. Naprosto više se ne mora taktizirati i nespokojno osluškivati puls uleme i tekućih vlasti. Porastao je i veliki broj visoko obrazovanih suradnika.
U današnjem društvu spektakla i spektakularnih tema, u kojemu se kulturni sadržaji prate informacijski šturo i komunikacijski hladno, teško je dostići čak i osnovni kondenzat neke starine, ali i novih još nepoznatih kulturoloških mjesta.
Počesto su na našim prostorima dobre namjere, primjerice u književnim napisima, popraćene ideološkim mistifikacijama od kojih na kraju nitko nema koristi – ni vladajući moćnici, a bome ni manjinski narodi koji u sklopu većinske kulturnjačke energije pokušavaju osvijetliti i afirmirati nešto svoje, osobito i prijemčivo. I “Behar” je pokušavao, nakon urednikovanja Ibrahima Kajana (1992. – 2001.) i Muhameda Ždralovića (2001. – 2006.), kulturnoj javnosti predočiti da i Bošnjaci u Hrvatskoj, svojim umjetničkim i kulturno znanstvenim pregnućima, nisu nipošto efemerna skupina zalutalih zanesenjaka ograničena dometa, kao što je to i do sada bilo razvidno.
Naprotiv, mi polazimo od saznanja da bošnjačke mogućnosti na bilo kojim prostorima još nisu do kraja poznate, iskorištene i potrošene te ih treba iznovice, ili po prvi put, predstaviti u njihovoj lijepotnosti, mudroslovlju i bogatstvu izvornosti. Naravno zamjetna je i “Beharova” integracijska uloga u Hrvatskoj, u smislu susjedstva i zajedničkog života.
Sadašnji urednik, autor ovog teksta (pjesnik, prozaik i književni kritičar), zajedno s izvršnim urednikom Filipom Murselom Begovićem (publicistom i piscem, potpredsjednikom Društva) ustrajno promiče niz književnih, filozofskih, socioloških, povijesno umjetničkih (slikarstvo, kiparstvo, muzeologija…) te glazbenih, filmskih, novomedijskih (intermedijalnih) i religijskih (islamska duhovnost) tema ne libeći se tematskih brojeva zbog preglednosti i veće dorađenosti pojedine kulturološke problematike. Od 2006. znatno je povećan i obim časopisa što možemo zahvaliti dobrim financijskim izvorima, ali i snalažljivosti uredništva.
Budući da prvi brojevi “Behara” u Sarajevu nisu bili ispunjeni političkim temama, izlazak zagrebačkog “Behara” u jeku zlogukog rata u Bosni emitirao je jake političke poruke koje su tada bile od velikog značaja za Bošnjake. U današnje doba želja nam je da “Behar” predstavlja svojevrsni kulturni most između Hrvatske i BiH. No, činjenica da je „Behar” (na našu veliku žalost) trenutno jedini bošnjački časopis za kulturu koji sustavno i redovito izlazi – to njegovu ulogu čini izuzetno važnom, ne samo u smislu popunjavanja kulturoloških praznina, nego i, bojimo se, kao zadnji tračak nade i posljednja crta obrane bošnjačkog identiteta.
Spomenimo još i to da su suradnici “Behara” bili i bit će pripadnici svih naroda i narodnosti koji su na neki način vezani uz kulturni prostor Bošnjaka (ma gdje oni bili) i Bosne i Hercegovine. Uvažava se multikulturalnost i interkonfesionalnost u pristupu i odabiru tekstova i autora. Ono na što je uredništvo “Behara” kao i cijeli “Preporod” posebno ponosno jest primitak prve nagrade za najbolji časopis na Sarajevskom sajmu knjiga godine 2010., kao i brojne pozitivne kritike u hrvatskim i bosanskohercegovačkim medijima.
Posvema “Behar” je uposebio i oplemenio bošnjački i hrvatski kulturni prostor, na koncu upravo je to i njegova zadaća.
