Umjesto da nakon slučajeva Ilije Jurišića i Ejupa Ganića odustane od ćorava posla, tužiteljstvo u Beogradu iz arhiva izvlači stare istrage i optužnice za koje su “dokazi” pribavljeni ili u “razgovorima” obavljenim u zarobljeničkim logorima, kao u slučaju Tihomira Purde, ili su, kada je riječ o visokim državnim i vojnim dužnosnicima, preuzeti od propagandnih struktura bivše JNA
Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr
Slučaj Tihomira Purde, vukovarskog branitelja i bivšeg zatočenika srbijanskih zarobljeničkih logora koji je temeljem Interpolove tjeralice – izdane na zahtjev Srbije – uhićen na graničnom prijelazu Orašje, ponovo je aktualizirao ulogu koju Beograd nastoji igrati u (re)definiranju ratova koji su devedesetih vođeni na području bivše Jugoslavije.
Purdin slučaj – osobito nakon što je osječko državno odvjetništvo ispitivanjem tridesetak svjedoka i drugim istražnim radnjama utvrdilo da ne postoji osnovana sumnja u njegovo sudjelovanje u ratnom zločinu – razotkriva nakanu Beograda da igrajući se nekakvog regionalnog sudišta za ratne zločine relativizira odgovornost Srbije, odnosno da tu odgovornost podijeli na sve zemlje koje su na bilo koji način sudjelovale u tim ratovima.
Purdin slučaj uzbunio je hrvatsku javnost, a hrvatsku politiku i pravosuđe suočio s vrlo delikatnim pitanjima. On je, međutim, samo jedan u nizu sličnih srbijanskih manevara. Dva slučaja iz tog niza – slučaj Ilije Jurišića i slučaj Ejupa Ganića – osobito su ilustrativna.
Godine 2007. u beogradskom zatvoru završio je tuzlanski Hrvat Ilija Jurišić pod optužbom da je kao dežurni u u općinskom MUP-u u svibnju 1992. zapovjedio napad na kolonu JNA koja se, sukladno prethodno postignutom dogovoru, povlačila iz Tuzle prema Bijeljini.
Zanimljivo je da je Jurišić uhićen u beogradskoj zračnoj luci, i to nakon što je prije toga desetak puta boravio u Beogradu. U rujnu 2009. osuđen je na 12 godina zatvora, a u prosincu 2010. presuda je poništena i Jurišić pušten iz pritvora. Određeno je novo suđenje, pred drugom sudskim vijećem, ali bez roka kada treba početi. Prizivni sud u Beogradu, naime, utvrdio je da na suđenju nisu izvedeni dokazi koji bi potvrdili ili oborili navode optužbe ili obrane!
Ejup Ganić, bivši (ratni) član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, uhićen je u Londonu u ožujku prošle godine temeljem srbijanske tjeralice u kojoj je navedeno da je po zapovjednoj odgovornosti kriv za napad na kolonu JNA u Sarajevu u (ondašnjoj) Dobrovoljačkoj ulici 3. svibnja 1992.
Odlučujući o srbijanskom zahtjevu za izručenje, britanski je sudac zaključio da u vezi sa slučajem “Dobrovoljačka” nisu podneseni nikakvi novi dokazi u odnosu na one temeljem kojih je Haaški sud ranije zaključio kako nema osnove za kazneni progon. Sud je stoga odbacio zahtjev za izručenje, Ganić je pušten na slobodu.
Uz zaključak da nema osnove za kazneni progon, londonski je sud ustvrdio i da je beogradski sud, pred koji bi Ganić bio izveden da udovoljeno zahtjevu za izručenje, nekompetentan i politički motiviran. Ganić je, kako smo jednom već konstatirali u Vjesniku, imao sreće što je uhićen u Londonu, a ne, kao Ilija Jurišić, u Beogradu. Jer, malo je vjerojatno da bi sudac u Beogradu kao njegov britanski kolega zaključio kako dokaza protiv Ganića nema i kako je sud koji mu sudi nekompetentan i politički motiviran.
Ništa bolje nisu mogle biti potkrijepljene ni optužbe protiv Stjepana Kljuića, također bivšeg člana Predsjedništva, i još trinaestero vojnih i policijskih zapovjednika čija je imena, uz Ganićevo, beogradsko tužiteljstvo navelo u kaznenoj prijavi. Baš kao što ni dokazi protiv Purdinih suboraca Petra Janjića Tromblona i Danka Maslova nisu ništa “deblji” od onih na temelju kojih je Purda uhićen.
Umjesto da odustane od ćorava posla, Beograd iz arhiva izvlači stare istrage i optužnice za koje su “dokazi” pribavljeni ili u “razgovorima” obavljenim u zarobljeničkim logorima, kao u slučaju Tihomira Purde, ili su, kada je riječ o visokim državnim i vojnim dužnosnicima, preuzeti od propagandnih struktura bivše JNA, ali i podiže nove po svemu vrlo nalik starima.
Bavi se pritom, u pravilu, događajima koji se nisu odigrali na teritoriju Srbije i u koje državljani Srbije uglavnom nisu bili izravno uključeni, a propušta istražiti zarobljeničke logore u Srbiji, odgovornost (izravnu i zapovjednu) za razaranja i zločine u Vukovaru…
Ovih su dana, naime, mediji u BiH objavili da je potkraj prošle godine srbijansko pravosuđe počelo raditi na optužnicama protiv 392 državljana BiH, i to 252 neposredna izvršitelja, 66 časnika i 74 “ideologa”, osumnjičena da su počinili zločin nad 998 vojnika i civila. Prema sarajevskim medijima, na popisu je Redžo Arifović, čije je tijelo ekshumiran iz jedne masovne grobnice u istočnoj Bosni, Mujo Malagić, koji je umro 1989., Zuhdija Sinanović, koji je rat proveo u Makedoniji…
