U BiH ozbiljna oporba zapravo i ne postoji jer potencijalna vladajuća većina, tj. šest stranaka čiji čelnici već godinu dana neuspješno pregovaraju o formiranju državne vlade, ima 31 od ukupno 42 mjesta u parlamentu
Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr
U tjednu za nama Bosna i Hercegovina obilježila je jednu – kako su je mediji nazvali – neslavnu godišnjicu. Godinu bez državne vlade! U BiH su naime 3. listopada 2010. održani opći izbori (birani su članovi Predsjedništva BiH te zastupnici u 10 parlamenata kantona, dvaju entiteta i države BiH), ali ni godinu dana od tog “praznika demokracije” još nije konstituiran novi sastav Vijeća ministara, koje ima ulogu državne vlade, nego zemljom vlada stari sastav, u tehničkom mandatu, a i nekoliko kantona u Federaciji BiH još nemaju novu izvršnu vlast. Čelnici stranaka (relativnih) pobjednica izbora, koji se sastaju tako često (jednom do dva puta mjesečno) i takvom broju (šestorica predsjednika) da ih se sve češće uspoređuje s sastancima šestorice predsjednika ondašnjih jugoslavenskih republika s početka devedesetih, jednostavno ne uspijevaju postići nikakav dogovor. Čak ni pažnje vrijedan napredak u razgovorima o formiranju izvršne vlasti.
Mnogi su komentari tim povodom izrečeni i napisani: od uobičajenih novinskih osvrta i izjava tamošnjih političara pa do očitovanja State Departmenta čija je glasnogovornica rekla: “Strašno smo razočarani. Države susjedi Bosne i Hercegovine napreduju u integracijskim naporima prema Europskoj uniji, a BiH stoji zaglavljena u prošlosti i stagnira.”
U jednom od osvrta na neslavnu godišnjicu ističe se kako je u toj jalovoj godini i oporba utihnula, odnosno da je posve marginalizirana, pa se stranke pobjednice osjećaju potpuno lagodno u svome neradu. No bolje bi bilo reći da ozbiljna oporba zapravo i ne postoji jer potencijalna vladajuća većina, tj. šest stranaka čiji čelnici već godinu dana neuspješno pregovaraju o formiranju državne vlade, u parlamentu BiH ima 31 od ukupno 42 zastupnička mjesta. K tome, 11 oporbenih zastupničkih mjesta dijeli čak sedam stranaka, a najjača od njih, Savez za bolju budućnost BiH, ima četiri zastupnika.
Riječ je zapravo o tome da su nakon lanjskih izbora, uoči početka pregovora o uspostavi parlamentarne većine i formiranja izvršne vlasti, stranke svakog od triju konstitutivnih naroda složile velike koalicije. Dakle, najprije su po dvije vodeće stranke iz svakog naroda – HDZ BiH i HDZ 1990, SDP BiH i SDA te SNSD i SDS – sklopile koalicijske sporazume pa su se pregovori o formiranju vlade pretvorili u minikonferencije na kojima izabrani predstavnici triju konstitutivnih naroda pregovaraju o budućnosti zemlje.
Kad je riječ o samoj uspostavi vlade, u BiH se to svodi na puki dogovor o programskim načelima i raspodjeli fotelja, a ne na borbu za načela temeljem kojih će se dužnosti u izvršnoj vlasti raspodijeliti između predstavnika triju konstitutivnih naroda. Pogotovo je to došlo do izražaja u aktualnim pregovorima jer je SDP BiH, kao jedan od relativnih izbornih pobjednika, zauzeo stav da neće prihvatiti dotad važeće načelo rotacije prema kojem je u sljedećem mandatu premijersku dužnost trebao obnašati Hrvat.
Nakon nekog vremena SDP je ipak pokazao volju prihvatiti to načelo, ali su se pregovori onda pretvorili u ljuti boj za svako mjesto u Vijeću ministara. A zapravo je posrijedi sukob dvaju načela, jednog koje zastupaju HDZ BiH i HDZ 1990, da hrvatska mjesta u izvršnoj vlasti pripadaju strankama koje na izborima osvoje većinu hrvatskih glasova, i drugog koje zastupaju SDP BiH i SDA, da hrvatska mjesta trebaju dijeliti sve stranke na čijim su listama izabrani zastupnici iz reda hrvatskog naroda.
Osim toga, pred Bosnom i Hercegovinom velike su reforme koje treba provesti radi usklađivanja domaćih propisa s međunarodnim standardima i presudom Europskog suda u Strasbourgu u poznatom slučaju “Sejdić i Finci”, radi približavanja euroatlantskim integracijama, radi pretvaranja komplicirane, preskupe i neučinkovite daytonske konstrukcije u modernu i učinkovitu europsku zemlju te, na posljetku, i radi dokidanja nelogična i neodrživa izbornog sustava u kojem pripadnici jednog naroda drugome narodu biraju političke predstavnike.
To, dakako, podrazumijeva ozbiljne zahvate u ustavno uređenje zemlje što je samo po sebi zahtjevan posao, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što za promjenu ustava treba osigurati dvotrećinsku većinu u parlamentu BiH. Osim toga, ustavne promjene nisu samo prigoda za ukidanje sadašnjih nelogičnosti i ishodišta neravnopravnosti, nego i prigoda za usvajanje novih, pa je zapravo vrlo logično da je nakon lanjskih izbora došlo do formiranja triju jakih nacionalnih blokova. I da oporbe do daljnjeg zapravo – nema.
