Početkom srpnja obilježili smo 130 godina od ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH. Međutim, povijest Crkve na našem podneblju nije stara „samo“ 130 godina nego ona seže još u biblijska vremena.
Kako bi saznali nešto više o povijesti Crkve u Hrvata kroz teška stoljeća u kojima su se na ovim prostorima smjenjivali osvajači i upravitelji te politički sustavi, novinari Katoličkog tjednika razgovarali su s mr. vlč. Perom Brajkom koji je u svibnju magistrirao u Zagrebu na KBF-u.
Vlč. Brajko je rođen 1974. u župi Uzdol. Nakon završene Teologije zaređen je za svećenika 1999. Sada je župnik u sarajevskoj župi sv. Leopolda Bogdana Mandića – Briješće.
Vlč. Brajko, što biste označili kao najvažniji događaj za povijest Crkve u BiH tijekom njezine povijesti?
– Istina je u detaljima i posljedicama, kažu teolozi i filozofi. Vrlo je nezahvalno izdvajati pojedine događaje, pogotovo na štetu cjeline. Najvažnija je činjenica da je Katolička crkva imala svoje mjesto u životima ljudi koji su nastanjivali ovo područje i kod plemena i naroda koji su se ovdje zadržali nakon prijelaza Rimskog limesa do današnjih dana. Crkva ih je sve zauzvrat prihvaćala u svoje sveopće zajedništvo zahvaljujući prvim vjerovjesnicima, primateljima evanđeoske poruke, brojnim mučenicima, pa sve do početaka organiziranog djelovanja koje ima svoj vrhunac i novi početak u obnovljenoj redovnoj crkvenoj upravi u pokrajinama Bosni i Hercegovini.
Često se naglašava da su katolici u BiH manjina, međutim, mnogi ne znaju da je povijest Katoličke crkve na našim krajevima veoma duga i da seže čak do apostolskih vremena. Kada se sa sigurnošću može tvrditi da je postojala Crkvena hijerarhija sa biskupijama i biskupima na prostorima BiH?
– Najprije, vrlo mi smetaju takva prebrojavanja, iako ona nisu zanemariva. Već nas Biblija uči da je takvo razmišljanje gubitak pouzdanja u Boga i Njegovu providnost uz naše maksimalno zalaganje. Talijanski isusovac Daniel Farlati prvi je sustavno pisao o počecima i razvoju kršćanstva na cijelom južnoslavenskom prostoru (Illyricum sacrum, sv. I. – VIII.). Uz rimsku kulturu u Dalmaciji povezan je i dolazak kršćanstva, a donose ga vojnici i trgovci u prometnijim dalmatinskim gradovima. Pouzdani dokumenti o kršćanstvu u Saloni datiraju tek nakon 250., ali je sigurno ovdje bilo kršćana i prije toga vremena. U vrijeme salonitanskog nadbiskupa Honorija (527. – 547.) održana su dva važna pokrajinska crkvena sabora u Saloni 530. i 533. Među potpisnicima spomenutih sabora spominju se i biskupi sufragani koji su stolovali u dva mjesta u današnjoj Bosni i Hercegovini: Martari (Konjic?) i Bistue (Zenica).
Drugi salonitanski sabor 533. spominje novoosnovane biskupije na području ove metropolije: Mukur (Makarska), Ludrum (u Kninskom polju?), Sarsenterum (Žitomislići ili Mostar) i Baloe (oko izvora Sane).
Kada se sa sigurnošću može tvrditi da je postojala biskupija na području današnje Vrhbosanske nadbiskupije?
– Stara Bosna obuhvaćala je područje od gornje Drine do gornjeg Vrbasa, a dobila je ime po istoimenoj rijeci Bosni. Povijest i arheologija nisu u stanju dati potpun i zadovoljavajući odgovor o onome što se sve ovdje događalo u razdoblju od VII. – IX. stoljeća. Uzroci ovomu leže u slabo i nedovoljno istraženom području. Rezultati arheoloških nalaza pokazuju simbiozu utjecaja sa sjevera i juga, to jest iz Panonije i Dalmacije. Ipak, prevladava utjecaj iz sjeverne i srednje Dalmacije. Proces pokrštenja Hrvata došao je i do Bosne. Ovdje je osnovana posebna bosanska biskupija. Nažalost, nisu sačuvani pisani tragovi i dokumenti o samom činu osnutka te biskupije, ali imamo njezin najstariji sačuvani spomen iz 1088. godine. Tada je bosanska biskupija pripadala pod barsku metropoliju, a prije toga bila je vjerojatno podvrgnuta metropoliji u Splitu. U XIII. stoljeću pripadala je Bosanska biskupija dubrovačkoj metropoliji, a već sredinom toga stoljeća pripojena je kaločkoj metropoliji, radi učvršćenja ugarskoga utjecaja. Još uvijek nemamo sigurnih podataka o sjedištu Bosanske biskupije. Tek je ban Matej Ninoslav (1226. – 1254.) dao podići kaptol i stolnu crkvu sv. Petra u selu Brdo, župa Vrhbosna. Ostalo je nepoznato mjesto Brdo, na kojem je prema povelji iz 1244. godine izgrađena biskupska i katedralna crkva, za čiji naslov 31. X. 1374. svjedoči papa Grgur XI. da je posvećena Sv. Petru i Pavlu (“…ad laudem et honorem beatissimorum Petri et Pauli apostolorum, in quorum honorem dicta ecclesia Boznen /sis/ fundata existit…”).
Od redovničkih zajednica valja istaknuti dominikance i osobito franjevce koji su u ove krajeve došli ubrzo nakon svoga osnutka. Koliko je njihov dolazak na teritorij BiH zaslužan za očuvanje ionako malog broja katolika koji su ostali nakon Otomanske okupacije?
– U cilju dovršetka evangelizacije nedovoljno poučenog znatnog dijela stanovništva, zbog nedostatka svećenika i jakog utjecaja šizmatika, kao i njihovog obraćenja, Sveta Stolica je u XIII. stoljeću angažirala redovnike dvaju novih prosjačkih redova i dodijelila im ulogu propovjednika i inkvizitora. Prve pouzdane vijesti o nazočnosti i djelovanju dominikanca u Bosni imamo u pismu od 10. X. 1233. pape Grgura IX., koje je upravio “prioru i braći” bosanskog dominikanskog samostana. Franjevci dolaze u Bosnu na poziv bivšeg srpskog kralja Stevana Dragutina (1288. – 1292.). Krajem tridesetih godina XIV. stoljeća franjevci dobivaju isključivo pravo na propovijedanje i inkviziciju na terenu bosanske biskupije. Tako je spor o inkvizitorskoj službi između dominikanaca i franjevaca riješen u korist franjevaca, a dominikanci se povlače iz Bosne, prepustivši polje svoga dotadašnjeg rada franjevcima. Oni su odigrali bitnu ulogu najprije u širenju vjere i očuvanju katoličke stvari u izrazito teškim trenucima na ovim prostorima.
Padom Bosne pod otomansku vlast započela su teška stradanja Katoličke crkve, nestajanje mnogobrojnih župa i samostana, širenje islama, a time i temeljita promjena vjerske i etničke slike BiH. Kakav je bio odgovor tadašnjih crkvenih vlasti na novonastalu situaciju?
– Osmanska vlast u svojim pokrajinama Bosni i Hercegovini nije dopuštala puno uređenje crkvenog života i ustanova jer su Turci tretirali sve stanovnike na svom teritoriju kao podčinjeni sloj i tako podupirali miješanje naroda, religija i jezika. Ovi krajevi proglašeni su misijskim područjem u kojem su djelovali popovi glagoljaši (svjetovni svećenici), dominikanci i franjevci.
Sveta Stolica je 1735. ustanovila Apostolski vikarijat BiH, na čelu s Apostolskim vikarom, koji je uvijek bio franjevac i uglavnom član provincije Bosne Srebrene. Franjevci su u zadnjem razdoblju bili gotovo jedini pastoralni djelatnici na tlu Bosne i Hercegovine i to isključivo svojom zaslugom, potiskujući pri tom sve ostale.
Inače, posljedice Turskog osvajanja BiH bile su iznimno teške. Osmanlije su uništile bosansku vladajuću dinastiju, krupno plemstvo i sve što je moglo oživjeti političku tradiciju. Franjevački red dočekao je osvojenje Bosne 1463. s 43 samostana i veće naseobine u srednjovjekovnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, a prije uspostave redovne crkvene uprave 1881. na tom području nalazilo se deset franjevačkih samostana. Carsko odobrenje za izgradnju četiri nova samostana (u Gučoj Gori, Petrićevcu, Tolisi i Plehanu) i pet crkava u Bosni, stiglo je tek 1853. Islamizacija pučanstva BiH povezana je s određenim ekonomsko-društvenim privilegijama, odnosno kao rezultat takvih okolnosti, a nikako se ne može svesti na sferu nacionalnih polemika između “prisile”, odnosno “dragovoljnosti.” Status islama kao državne vjere vjerodostojno je polazište za razumijevanje ovog fenomena. Ipak, duhovne veze s bosanskim srednjovjekovljem, pa i s tadašnjom državnom tradicijom, u osmanskom razdoblju njegovali su i očuvali jedino bosanski franjevci, a uz njih i bosanski katolici (Hrvati).
Postoji uzrečica da se povijest ponavlja. U kontekstu te tvrdnje, promatrajući prošlost Crkve na našem podneblju, možemo zaključiti da se ona više puta morala dizati iz pepela? Koliko je, stoga, ta poslovica točna?
– Budućnost jednog čovjeka, naroda i civilizacije ovisi o veličini njihove stvaralačke snage, jer gubitak ove moći ima za posljedicu stagnaciju, nazadovanje i njihov konačni kraj. Biblija nas poziva na trajni rad i zauzetost oko svoje egzistencije i budućnosti.
Uvaženi profesor Dubravko Lovrenović, poznavatelj našega srednjovjekovlja, smjestio je cijelo ovo naše područje na klizište povijesti. On je ustvrdio, kako već stotinu i više godina Europa ne zna što će s nama: od rješavanja Istočnog pitanja i Berlinskog kongresa, preko Versaillesa i Jalte/Potsdama do Daytona. Dakle, naša je prošlost obilježena dramatičnim obratima na klizištima povijesti.
Ovih dana obilježavamo 130 godina od uspostave redovite crkvene hijerarhije. Kako biste okarakterizirali proteklo razdoblje i njegove plodove na duhovno-vjerskom planu?
– Nekoliko dana nakon svoga ustoličenja za prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josip Stadler piše svoj prvi izvještaj državnom tajniku Svete Stolice, 24. I. 1882. i u njemu se nalaze ove programske riječi: “A sada, počinje posao…”Nadbiskup Stadler je ostvario smjernice bule Leona XIII. o obnovi redovne crkvene uprave u BiH: osnovao Vrhbosanski kaptol, veliko i malo sjemenište, izgradio katedralu i zgradu ordinarijata u Sarajevu. Sve je ovo osiguralo preduvjete kvalitetnijoj duhovnoj izgradnji vjernika toga vremena. Nadalje, pristupilo se rješavanju pitanja župa koje su opsluživali franjevci i ova problematika nije uvijek bila sretnog rješenja po obje strane. Izgrađene su brojne crkve i ostale pomoćne zgrade na području cijele metropolije, a na kraju nadbiskup Stadler osniva zajednicu Sestara služavki Malog Isusa koje ostavljaju svijetle tragove u brojnim dobročinstvima. Jednostavno, vjerski život dobio je snažni zamah na svim razinama, zahvaljujući požrtvovnom djelovanju redovnika, redovnica i biskupijskih svećenika, koji su lagano brojčano rasli.
Nakon Drugog svjetskog rata Vrhbosanska nadbiskupija ostala je bez svog pastira Ivana ev. Šarića koji je zbog opasnosti za život morao napustiti svoju Bosnu. Je li to sudbina brojnih svećenika i laika nakon Drugog svjetskog rata i kako se njegova odsutnost odrazila na Vrhbosansku nadbiskupiju?
– Nadbiskup Šarić je na zadnjoj sjednici Vrhbosanskog ordinarijata predao upravu Vrhbosanskom nadbiskupijom prvome kanoniku po činu, koji ostane živ i slobodan, a onda dalje dr. Dragutinu Čeliku i Ladislavu Gaguliću, župnicima u Sarajevu. Na zahtjev i preporuku vlasti iz Zagreba, nadbiskup Šarić odlazi zrakoplovom iz Sarajeva u Zagreb uvečer 5. IV. 1945., samo nekoliko sati uoči podvrgavanja grada pod upravu partizana. Nadao se ponovnom povratku u Sarajevo nakon stišavanja pretjeranog pobjedničkog oduševljenja predstavnika nove vlasti i sređivanja sigurnosno-političkih prilika. Nažalost, ova želja nadbiskupa Šarića nikada se nije ostvarila. Ostatak života proveo je u tuđini kao i toliki drugi politički neistomišljenici.
U odsutnosti nadbiskupa Šarića, od proljeća 1945., preuzima upravu Vrhbosanske nadbiskupije dr. Marko Alaupović, kao generalni provikar, a Sveta Stolica ga imenuje 21. V. 1950. naslovnim biskupom kapitolijadskim i apostolskim administratorom Vrhbosanske nadbiskupije. Nadbiskup Šarić je iz Madrida imenovao 12. X. 1954. dr. Marka Alupovića svojim generalnim vikarom, “moleći Boga da mu udijeli potrebne milosti u apostolskom radu za toliko nastradalu Nadbiskupiju Vrhbosansku”. Nakon smrti prognanog vrhbosanskog nadbiskupa Šarića 16. VII. 1960. u Madridu, Kongregacija de propaganda fide imenovala je dr. Alaupovića 7. IX. 1960. nadbiskupom i metropolitom Vrhbosanske crkvene pokrajine, a po odluci pape Ivana XXIII. Odlazak nadbiskupa Šarića izaziva brojna pitanja i različite reakcije sve do naših dana. Svatko će se zadovoljiti svojim spoznajama, a to nije dobro, nego treba biti uvijek otvoren novim rezultatima istraživanja okolnosti. Vrhbosanska nadbiskupija odvažno je nastavila svoj neprekinuti povijesni hod.
Raspadom bivše Jugoslavije nastala je 90-ih godina prošlog stoljeća samostalna država BiH. Novu političku stvarnost slijedila je i Crkva jer je 1994. osnovana Biskupska konferencija BiH. Evo, prošlo je 16 godina. Je li nova BK BiH opravdala svoje postojanje?
– Bosna i Hercegovina već stoljećima njeguje i čuva svoj oblik čežnje za samostalnošću – od vremena srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, preko pašaluka u okviru Osmanskog Carstva, “corpusa separatuma” u sastavu Austro-Ugarske, Prve Jugoslavije, Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske, te konačno Druge Jugoslavije – u smjenjivanju feudalnih, teokratskih i ideologijskih režima. Krajem XX. stoljeća Bosna i Hercegovina izborila se za svoju neovisnost i postala država izgrađena na demokratskim načelima. Sveta Stolica je 20. VIII. 1992. priznala BiH u kojoj postoji i djeluje partikularna Katolička crkva u okviru Vrhbosanske metropolije ili Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Osnutak BK BiH dogodio se 8. XII. 1994. U govoru pape Ivana Pavla II. biskupima BiH u nadbiskupskoj rezidenciji u Sarajevu od 13. IV. 1997. čitamo zadaću ovdašnjih biskupa: “To vas ne oslobađa obveze da dižete proročki glas te ukazujete na nasilja, raskrinkavate nepravde, nazivate zlo pravim imenom i svim zakonitim sredstvima branite povjerene vam zajednice.” Svakako, Biskupska konferencija opravdava svoje postojanje poduzimanjem zajedničkih pastoralnih inicijativa na planu krajevne Crkve, vođenjem Vijeća, Komisija i drugih tijela BK BiH, ekumenskim i dijaloškim nastojanjima, susretima s višim redovničkim poglavarima i poglavaricama, zauzimanjem za ljudska prava i istupima u vezi s izgradnjom pravednog mira u BiH.
Možemo li zaista reći da je povijest učiteljica života i je li danas ta tvrdnja aktualna?
– “Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života i glasnica starine”, zapisao je filozof i govornik Marko Tulije Ciceron (106. – 43.). Mnogi postavljaju pitanje smisla postojanja i proučavanja povijesti te pomoćnih povijesnih znanosti. Ipak, povijest pomaže svima koji su njezini odgovorni učenici, jer poznavanjem i analizom prošlosti, osmišljavamo sadašnjost i planiramo budućnost.
Kako komentirate uzdizanje Vrhbosanske katoličke teologije na rang fakulteta u kontekstu povijesti Crkve na ovom podneblju. Je li to konačna potvrda zalaganja Stadlera i svih biskupa poslije njega?
– Prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i njegovi nasljednici bili su dužni provoditi u stvarnost odredbe bule pape Leona XIII. Ex hac augusta od 5. VII. 1881. Ova bula donosi izričitu odredbu o otvaranju pokrajinskih sjemeništa i to bez odgađanja. Nadbiskup Stadler je najprije osigurao izgradnju zgrade i otvaranje malog sjemeništa u Travniku. Ovdje je tri godine djelovalo i bogoslovno učilište (1890. – 1893.), kao prva visokoškolska ustanova u BiH. Nakon izgradnje prvog dijela zgrade bogoslovije u Sarajevu, bogoslovi, profesori i odgojitelji odlaze iz Travnika u Sarajevo i tako 1. IX. 1893. započinju novu akademsku godinu 1893./1894. u Sarajevu.
Sveta Stolica je ovim činom završila dugotrajni proces potpunog formiranja svoga definiranog djelovanja u državi Bosni i Hercegovini i krajevnoj Crkvi: državno priznanje, osnutak Biskupske konferencije i uzdizanje Vrhbosanske katoličke teologije na rang fakulteta koji je uvršten u akademsku zajednicu Univerziteta u Sarajevu.
Nedavno ste magistrirali u Zagrebu. Svoj rad pod nazivom Rekonstrukcija i analiza arhivske građe o Vrhbosanskoj filozofsko-teološkoj visokoj školi u Sarajevu od 1942. – 1974., obranili ste i stekli akademsko zvanje stupanj licencijata znanosti. što Vas je potaklo da izaberete tu temu za svoj rad?
– Prigodom obilježavanja stote obljetnice postojanja Bogoslovije organiziran je u Sarajevu 3. i 4. VII. 1991. znanstveni simpozij o Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji (1890. – 1990.). Objavljeni Zbornik radova o Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji ostavio je jednu veliku i neistraženu prazninu razvoja događaja u vrtlogu II. svjetskog rata i kasnijeg razdoblja sve do ponovnog otvaranja bogoslovije. Organizatori znanstvenog simpozija imali su više razloga za ostaviti istraživanje ovoga razdoblja nadolazećim generacijama. Svakako je jedna od glavnih prepreka bila postojeći društveno-politički sustav koji je jedini uzrok ulaska u privatno vlasništvo bogoslovije i njegovo prisvajanje Zakonom o nacionalizaciji. Proučavajući ovaj Zbornik, odlučio sam istražiti ovo razdoblje rekonstrukcijom i analizom pronađene arhivske građe, jer je arhiv izvor za rijeku povijesti.
U svom magistarskom radu analizirali ste arhivsku građu u vezi s Vrhbosanskom teologijom. Možete li nam reći koje je razdoblje bilo najteže u djelovanju ove visokoškolske ustanove?
– Rekonstrukcija arhivske građe omogućila je donijeti analizu događaja iz ovog razdoblja. Drugi svjetski rat i promjena političkog sustava imali su za posljedicu zatvaranje i prestanak djelovanja Vrhbosanske katoličke bogoslovije. U posljednjoj godini II. svjetskog rata zgrada je zauzeta u vojne svrhe, poslije rata pretvorena je u dom za svjetovne studente i opet kasnije u svom većem dijelu nacionalizirana. Ministarstvo Prosvjete nove komunističke vlasti donosi Rješenje o zabrani djelovanja Vrhbosanske katoličke bogoslovije, iako su po Ustavu vjerske škole za spremanje svećenika slobodne, a stoje pod općim nadzorom države. Nadbiskupi Marko Alupović i Smiljan Franjo Čekada uložili su sve svoje snage i umijeće u ponovno otvaranje bogoslovije i povratak stvarnom vlasniku.
Punih 25 godina komunističke vlasti nisu pokazali veće zanimanje za rješenje ovog problema i nisu prihvaćali nijednu ponuđenu mogućnost u komunikaciji s biskupima i njihovim ovlaštenim predstavnicima. Ipak, proces je završen kupovinom vlastitog nacionaliziranog lijevog dijela zgrade bogoslovije u iznosu od 2.000.000, – Novih dinara /oko 381.000, – DM/ i izvršenom primopredajom od 19. IX. 1973.
Ovakvo ponašanje samoproglašenih oslobodioca i boraca za bratstvo i jedinstvo među narodima imalo je za cilj kazniti Katoličku crkvu u BiH, kojoj je također pripisana, ali ne ozakonjena kolektivna krivnja za događaje iz II. svjetskog rata, te poniziti i staviti na rub tadašnjih društvenih događanja jednu čitavu brojnu vjersku zajednicu. To je pokazatelj koliko neki ljudi imaju izgrađen mit o Titu i njegovom apsolutističkom upravljanju, bez mogućnosti podjele vlasti i različitog mišljenja. Uobičajena analiza ovoga razdoblja još uvijek je obilježena brojnim zabludama, najčešće slobodnom tumačenju, koje ima rezultat u površnom, neutemeljenom i neobjektivnom zaključku. [Katolički tjednik | KTA]
