Pomaganje ne mora biti samo materijalne prirode. Dapače ljudima u potrebi je još važnije da im se posveti pažnja i provede neko vrijeme s njima. Da se poslušaju njihove priče i njihovi problemi, neke crtice iz njihovog života
Piše: Prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić
Institut Ruđer Bošković i Institut Ruđer Bošković, Zagreb i Odjel za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci, Rijeka
Uoči božičninih i novogodišnjih praznika bili smo svjedoci različita događanja prigodom kojih se prisjećamo naših socijalno ugroženih sugrađana čiji materijalni status najčešće ne omogućuje opušteno i veselo slavljenje. Lijepo je da se većina ljudi u to doba godine sjeti onih potrebitih, koji si niti svakodnevno ne mogu priuštiti neke obične stvari, a kamoli one vezane uz blagdane.
Postavlja se pitanje da li smo mi dovoljno socijalno osjetljivi prema onim potrebitima? Da li je dovoljno više misliti na njih kada su svjetovni i religijski praznici ili bi na one potrebite morali misliti i radititi za njih češće tijekom godine, da ne kažemo svaki dan. U svakom slučaju pohvalno je za naše građane da tijekom praznika dijele, poklanjaju i obraćaju više pažnje onima koji nemaju dovoljno i ne mogu si priuštiti, za to doba godine mnoge stvari. To sigurno pokazuje da smo još uvijek društvo kojim nije u potpunosti ovladao konzumerizam i individualizam, te da osjećaj kolektivizma – pripadnosti istom društvu, podneblju i kulturi još uvijek nije isčezao i da još uvijek postoji potreba pružanja ruke onima u teškoći i nevolji.
No bez obzira na mnoge pozitivne stvari koji naši sugrađani čine u ove blagdanske dane, svi skupa moramo početi znatno više djelovati i običnim danima u godini, tijekom kojih često zbog brzog tempa života i vlastitih briga zaboravljamo na one koji su došli u probleme, zbog gubitka posla, lošeg kredita, zdravstvenih razloga ili zbog bilo koje druge neočekivane životne situacije. U tim takozvanim običnim danima možemo pomagati volonterski individualno ili još bolje i efikasnije putem udruga civilnog društva, što mnogi i rade.
Pomaganje ne mora biti samo materijalne prirode. Dapače ljudima u potrebi je još važnije da im se posveti pažnja i provede neko vrijeme s njima. Da se poslušaju njihove priče i njihovi problemi, neke crtice iz njihovog života. Važno je i da se prodiskutiraju mogućnosti poboljšanja stanja u kojem se nalaze, kao i mogućnost riješavanja bar dijela njihovih problema. Ljudska solidarnost je jedna od temeljnih vrednota društva. Najdrastičniji primjer naših socijalno ugroženih sugrađana su beskućnici. Suvremeno društvo sustavno riješava problem beskućnika budući da se svakom čovjeku moraju osigurati temeljni životni uvjeti, kao što su pravo na rad, pravo na boravak u nekom zaštićenom prostoru, na zdravstvenu skrb, bez obzira na razloge koji su te ljude doveli u takve teške situacije, do samog ruba egzistencije. Beskućnici bez solidarnosti društva ne mogu ostvariti svoja građanska i ljudska prava. Pored volontera i individualnog djelovanja dobrih ljudi, najveći broj aktivnosti za dobrobit beskućnika provode gradske i državne socijalne institucije, te vjerske institucije i humanitarne organizacije i volonterske udruge. Pomaganje potrebitima uključuje organiziranje prenoćišta i prihvatilišta, prehranu u pučkim kuhinjama, dostavu obroka nemoćnim osobama, pakete pomoći za obitelji, idr. Pomoć za beskućnike je danas dostupna u većim gradovima Hrvatske putem udruga i organizacija kao što su Caritasovo prenoćište za beskućnike „Sv. Vinko“ u Osijeku, Prihvatilište „Ruže Sv. Franje“ u Rijeci, „Udruga Most“ u Splitu, „Dobri dom“ u Zagrebu i „Sklonište za beskućnike“ u Karlovcu, „Prenoćište za beskućnike“ u Varaždinu. U manjim mjestima problem beskućnika se riješava kolektivnim djelovanjem društvene zajednice – prijatelji, susjedi, rođaci, ali nikako nije zanemariv i trebalo bi mu se posvećivati puno više pažnje nego do sada, kako na lokalnom tako i na državnom nivou. Ali uvijek je to tako da je izvan velikih centara, daleko od medija puno teže riješavati socijalne probleme, budući da problemi do izražaja dolaze tek kada se nešto nepredviđeno i žalosno dogodi.
Problem beskućništva je još naglašeniji u Europskoj uniji, gdje kompetitivnije i individualiziranije društvo nego što je naše, dovodi do velikog raslojavanja i polarizacije društvenih staleža, pa je ovog trenutka u EU najmanje 3,0 milijuna beskućnika. Za Hrvatsku nema točnih podataka, budući da se mnogi beskućnici i ne žele kao takvima deklarirati, ali se smatra da ih je barem dvije tisuće, budući da ih je u Zagrebu oko tisuću (prijavljenih je puno manje, oko 500).
U borbi protiv siromaštva i beskućništva je vrlo važno obrazovanje stanovništva i to od najmanjih nogu i kroz cijeli život. Obrazovanjem stječemo znanja i vještine potrebna za svakodnevni život i rad, ali i za savladavanje iznenadnih situacija, onih kriznih u kojima se svatko od nas može naći u životu. Nove tehnologija poboljšavaju standard življenja stanovništva, unaprijeđuju i olakšavaju komunikacije ljudi i prijevoz roba, liječenje, obrazovanje, istraživanje, idr. Nažalost društveni napredak često ne prati tehnološki napredak, što je uočljivo u često poremećenim međuljudskim i socijalnim odnosima, nedovoljnoj empatiji, padu morala i poljuljanim sustavima vrijednosti. Usprkos mnogih teškoća koje svi imamo, moramo pomagati drugima i činiti dobro drugima jer je to mjera naše ljudskosti i potreba života u kolektivu. Djelovanje pojedinca mora biti usmjereno k činjenu dobra drugom pojedincu i zajednici u kojoj živimo i djelujemo. Stoga nemojmo misliti na potrebite i pomagati im samo kada su blagdani i slavlja, već razvijajmo empatiju za njih svakodnevno.
—
Uz odobrenje autora, ovaj članak, uz neke manje preinake, prenosimo iz riječkog časopisa za beskućnike “Ulične svjetiljke”
