Davor Marijan, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, je u intervjuu za Dnevnik.ba, između ostalog, rekao da je Alija Izetbegović potpisao Washingtonski sporazum kada je shvatio da snage Armije BiH, ipak, ne mogu osvojiti Središnju Bosnu
Hrvati Središnje Bosne su bili u najtežem položaju u ratu, i na njima je međunarodna politika pokušavala da ‘disciplinira’ Hrvate u BiH, ali i Hrvatsku potkraj XX. stoljeća. Presuda šestorki dužnosnika HVO-a nastavak je i kraj takvog pristupa dijela međunarodne zajednice. Tragično je da se u Hrvatskoj i danas malo zna o kalvariji koju su prošli Hrvati Središnje Bosne”, rekao je za Dnevnik.ba Davor Marijan, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.
Zborno područje HVO Vitez imalo je specifičan ratni put
Zborno područje HVO-a Vitez osnovano je 27.2. 1992. godine, a prema Marijanu, “nastalo je u uvjetima potpunog raspada obramnebnog sustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i ugroženosti Hrvata zbog srpske agresije na Hrvatsku koju je predvodila JNA”.
Marijan je istaknuo kako je u agresiji JNA na Hrvatsku i BiH odigrala značajnu i neslavnu ulogu, kroz teritorij i uz angažman više od 20. 000 pričuvnika JNA i Teritorijalnoj obrani.
“Kao regionalno zapovjedništvo HVO-a, ZP Vitez je imalo specifičan ratni put. Osnovano je kao Zapovjedništvo Travničke regije i do zapovijedi načelnika GS HVO od 31. kolovoza 1992. o osnivanju operativnih zona, mijenjalo je ime, sjedišta, organizaciju i zonu djelovanja”, rekao je Marijan.
Središnja Bosna ulazila i u zone srpskih teritorijalnih pretenzija
Smatra i kako je velikim dijelom postojanja bilo prepušteno samo sebi i u odnosu na tri ostala zborna područja (op.a. Zborno područje sjeverna Hercegovina, južna Hercegovina, Bosanska posavina) bez teritorijalne veze s Hrvatskom iz koje je dolazila glavnina pomoći Hrvatima u BiH.
“U svim tim formama bilo učinkovito i da je zahvaljujući njemu značajan dio Središnje Bosne uspješno odgovorio na ratne uvjete”, naveo je Marijan.
Napomenuo je i kako je Središnja Bona dijelom ulazila u zonu sprskih teritorijalnih pretenzija i to prema planovu Krajina-92 Banjalučkog korpusa JNA čiji su ciljevi bili Jajce, Bugojno, Travnik i Kotor Varoš.
“Slične pretenzije bile su prema Usori i Žepču radi spajanja općine Teslića i uporišta na Ozrenu. Dio planova srpske su snage realizirale, a dio nisu. Hrvatske snage iz Središnje Bosne odigrale su ključnu ulogu u ranoj, i najosjetljivijoj fazi rata, jer je muslimansko Sarajevo pokušavalo mimo Hrvata dogovoriti aranžmana s JNA i pretvoriti je u nekakvu vojsku BiH”, istaknuo je Marijan.
Naveo je i kako su zbog tih zabluda srpske snage zauzele istočnu Bosnu bez većeg otpora.
“U Središnjoj Bosni, HVO je izravnim otporom, ali i odvraćanjem od napada bio ključ održanja regije. Na žalost, 1993. i 1994. se dogodilo da je HVO u ratu s ABiH izgubio dio prostora čiji je opstanak omogućio 1992.”, rekao je Marijan.
Naveo je i kako su zasluge HVO-a u obrani od JNA ignorirane, ako su uopće uvažavane, a u prostoru velike etničke izmiješanosti u kojem je odnos snaga konstantno rastao u muslimansku korist, ABiH je krenula u napade kada je dovoljno ojačala.
“Kada su dovoljno ojačali, Muslimani su krenuli u napad jer su s pravom shvatili da u uvjetima izmiješanog stanovništva i nepostojanja jasne crte razdvajanja imaju više šanse za uspjeh nego u ratu sa Srbima, s kojima su uglavnom trpjeli poraze zbog njihove premoći u naoružanju”, mišljenja je Marijan.
Najteže bilo u Lašvanskoj dolini
Naveo je i kako je na rat utjecala i politika Hrvatske koja je, ipak, vodila interesa o sebi što je u nekoliko slučajeva pogubno utjecalo na položaj HVO.
“Primjerice, u siječnju 1993. HVO je bio na korak od potpune vojne pobjede u Gornjem Vakufu ili Uskoplju i zaustavljen je iz Zagreba. Koliki je značaj Uskoplja za Središnju Bosnu ne treba ni isticati. Vrlo brzo ABiH je iskoristila brojčanu premoć i razdvojila HVO na nekoliko enklava”, rekao je Marijan.
Smatra i kako je HVO u boljem položaju bio u Žepču i dolini Lepenice jer su imali vezu sa srpskim snagama preko kojih je stizala pomoć iz Hercegovine, koju su Srbi dobro naplatili.
“Najteže je bilo u Lašvanskoj dolini jer je bila u potpunom okruženju od lipnja 1993. do ožujka 1994. No, HVO je izdržao i sačuvao tvornicu SPS u Vitezu koja je bila glavni cilj muslimanskih napada”, rekao je Marijan.
Armija BiH nije dobila rat u Središnjoj Bosni
Prema njegovim rječima, sustavno se nameće tvrdnja da je ABiH dobila rat u Središnjoj Bosni, pri čemu se zaboravlja da je nakon uspjeha u ljeta 1993. i u studenom Vareša, muslimanska strana napravila male pomake.
“Uoči Washingtonskog sporazuma HVO je napravio izvjesne pomake na kiseljačkom dijelu i bolje je stajao od ABiH čiji se 3. korpus doslovno raspadao, posebice dio u Lašvanskoj dolini. Na Washingtonski sporazum Alija Izetbegović je pristao jer ABiH nije bila u stanju da relaizira njegove planove”, naveo je Marijan.
Središnja Bosna – područje s najtežom dionicom rata Hrvata i Muslimana
Marijan smatra kako je bilo izvjesnih razlika između rata u Središnjoj Bosni i dolini Neretve jer je HVO u Središnjoj Bosni bio u slabijem položaju u brojnom smislu, u prosjeku je bio nešto bolje naoružan, no u cjelini ta se prednost brzo gubila. Bio je ugrožen u prometnom smislu. Dalje, ABiH je imala logičniju organizaciju.
“U dolini Neretve HVO-u su pomogle manje skupine dragovoljaca iz Hrvatske, što u središnjoj Bosni nije bio slučaj. U cjelini, bilo je to područje s najtežom dionicom rata Hrvata i Muslimana”, rekao je Marijan.
Preko Hrvata Središnje Bosne međunarodna zajednica disciplinirala Hrvate u BiH, ali i Hrvatsku
Pred Haaškim tribunalom prvi su odgovarali Hrvati iz Središnje Bosne, odnosno njihov vojni i politički vrh: Tihomir Blaškić, Mario Čerkez, Dario Kordić, Ivica Rajić i dr. Hrvati iz Središnje Bosne osuđeni su na ukupno 119 godina zatvorskih kazni, dok su Enver Hadžihasnaović i Amir Kubura ( 3. korpus i 7. muslimanska tzv. Armije BiH) osuđeni na pet i pol godina.
Marijan smatra kako te presude dokazuju koliko je ustvari naslijeđe Haaškog suda problematično jer se nije makao od političkih stajališta, a što je kao institucija koja se predstavljala pravosudnom morao.
“To je i poruka da se zločini strane koja je okarakterizirana kao najveća žrtva relativiziraju. Da je Blaškiću i Čerkezu suđeno po mjerilima kojima je suđeno Hadžihasanoviću i Kuburu, sumnjam da bi dobili više od nekoliko mjeseci zatvora kazne, ako i toliko”, rekao je Marijan.
Hrvati Središnje Bosne – najveće žrtve Domovinskog rata
Marijan smatra kako su Hrvati Središnje Bosne nesumnjivo najveće žrtve Domovinskog rata.
“Bili su u najtežem položaju u ratu, i na njima je međunarodna politika pokušavala da ‘disciplinira’ Hrvate u BiH, ali i Hrvatsku potkraj XX. stoljeća. Presuda šestorki dužnosnika HVO-a nastavak je i kraj takvog pristupa dijela međunarodne zajednice. Tragično je da se u Hrvatskoj i danas malo zna o kalvariji koju su prošli Hrvati Središnje Bosne”, zaključio je Marijan u razgovoru za Dnevnik.ba.
