Dogovaranjem između Dodika i Lagumdžije, mimo Hrvata, nastavlja se višegodišnja praksa isticanja u prvi plan odnosa između većinski srpske Banje Luke i većinski bošnjačkog Sarajeva, posebice iz razdoblja kada je “prvi u Bošnjaka” bio Haris Silajdžić
Piše: Pejo Gašparević | Dnevnik.ba
Zašto se razvija navika tretiranja Bosne i Hercegovine kao bošnjačke i srpske zemlje i pri tomu upadljivo zaobilazi Hrvate? Postoji mnoštvo primjera koji daju povoda za postavljanje takvog pitanja i traženje odgovora na njega. No, ovom prilikom dovoljnim se čini osvrnuti na najsvježije takve slučajeve.
Bivši koordinator Sjedinjenih Američkih Država za Federaciju BiH Daniel Serwer, sada profesor na Školi za međunarodne studije Sveučilišta John Hopkins, nedavno je upozorio na eventualnu mogućnost izbijanja novog rata u BiH.
“Nadam se da će EUFOR makar ojačati svoje snage u sjeveroistočnom bosanskom gradu Brčkom, koji će biti glavni cilj suprostavljenih muslimanskih i srpskih snaga, ako se tamo ikad vrate konfliktu. ”
U tumačenju ove Serwerove procjene sa humanog aspekta, treba joj poželjeti da se nikad ne ostvari jer oružani sukobi su tvornice za masovnu proizvodnju ljudskih tragedija. No, javlja se neophodnost razmatranja ove Serwerove procjene s posve drugog aspekta, to jest zaobilaženja tronacionalne strukture Bosne i Hercegovine. On spominje “muslimanske i srpske snage” čime (ne)izravno pridonosi svođenju Bosne i Hercegovine na muslimansko-srpsku tvorevinu, što ona nikad u svojoj povijesti nije bila.
Srpsko-muslimansko konzumiranje Bosne i Hercegovine nedavno su zajednički demonstrirali predsjednik SNSD-a Milorad Dodik i predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija. Krajem rujna ove godine njih su dvojica objavila da su se dogovorili o IPA fondovima. Riječ je o 96 milijuna eura IPA (Instrument predpristupne pomoći)programa za koje je Europska komisija zaprijetila da će biti uskraćene Bosni i Hercegovini ukoliko se zbog aktualnih političkih nepomirljivosti ne postigne dogovor o njihovoj namjeni.
Znakovito je da su Dodik, koji retorički grmi o neravnopravnosti Hrvata u Federaciji BiH, i Lagumdžija, koji je na sva usta obećavao ravnopravnost Hrvatima posredstvom SDP-ovskoplatformaške vlasti, postigli glatko dogovor bez hrvatskih predstavnika.
Takav dogovor Lagumdžija-Dodik šalje signale da se Hrvate u BiH baca u poziciju bošnjačko-srpskog “cvijeća”. Dogovaranjem između Dodika i Lagumdžije, mimo Hrvata, nastavlja se višegodišnja praksa isticanja u prvi plan odnosa između većinski srpske Banje Luke i većinski bošnjačkog Sarajeva, posebice iz razdoblja kada je “prvi u Bošnjaka” bio Haris Silajdžić.
Lagumdžija je preuzeo Silajdžićevu ulogu, ali režija je ostala nepromijenjena. Usredotočenost na relaciju Sarajevo – Banja Luka, uz istodobno izguravanje Hrvata kao političkog čimbenika, na poseban se način rasplamsavala u vrijeme bivšeg Visokog međunarodnog predstavnika Paddya Ashdowna. Tek po završetku svojeg dugogodišnjeg šefovanja u BiH Ashdown je priznao grešku. “Međunarodna zajednica i ja nismo posvetili dovoljno pozornosti problemima Hrvata. Što sam više razmišljao o svojem radu u BiH, spoznavao sam da sam se mnogo bavio pitanjem odnosa Sarajeva i Banja Luke, a da sam zaboravio na Hrvate. I to je jedna od mojih pogrešaka”, rekao je Ashdown ispovijednim tonom nakon odlaska iz BiH. Kakvu korist Hrvati u BiH imaju od naknadne pameti međunarodnih dužnosnika? Nikakvu!
Međunarodni nadzornici prilika u BiH svojim priznanjima da su griješili prema Hrvatima ne proizvode praktičan učinak jer se time ne zaustavlja pretvaranje hrvatskog naroda u političkog autsajdera.
Smješteni u sedlo neravnopravnosti Hrvati u BiH polažu pravo na “političku galamu”. Pojačana pobuna protiv obespravljivanja ni u kojem se slučaju ne smije pretvoriti u odjek nestajanja Hrvata kao političkog naroda u BiH. Programirani otpor treba biti instrument za stjecanje moći kojom se mijenja nesnošljivo stanje.
U politici postoje tri stanja: zablude, iluzije i realnost. Zablude i iluzije su da u okviru Daytonskog sporazuma Hrvati u BiH mogu isposlovati ravnopravnost. Realnost je da su Hrvatima u BiH potrebne njihove institucije koje će ih štiti od bošnjačkog i srpskog prisvajanja. Ne može se uteći od zaključka kako za Hrvate u BiH ne postoji način odolijevanja srpskoj i bošnjačkoj politici – ukoliko nemaju vlastite institucije.
